Čmrljaona u autu skoro do pol 12... dok nije stalo cmoljit... fala nebesima... uprtili se i krenuli... sve po šalabahteru... pol sata laganog hoda uz potok kroz šumu do Konjščice.. a tamo usred livade-pašnjaka, drvena koliba-sirarna.... neko odmorište za planinare.. kaj ja znam... sve okolo puno krava, ovaca... ukrašeno balegama, smrdi za popizdit... većinu puta preko livade smo pazili na mine... nakon 10 ak minuta prvi uspon... pa ravnica... ulazak u nacionalni park... prvi snijeg... staza se zatim relativno strmo penje do Studorskog prevala, odakle puca stvarno prekrasan pogled na Bohinj i okolicu... tak bar karta veli... krećemo prema Vodnikovom domu... šetnjica... malo gore, malo dole.. sve u svemu lagano... do doma smo stigli oko 14.30... odmor i meza... napunili bočice vodom da nadomjestimo putem polokano;)... taman se lagano spremili kadli eto stare prijeteljice odozgora... sitno rominjanje tek da razbije monotoniju... nema više čekanja, plan je da odemo do gore još danas, spustimo se u dom, pa ujutro opet... vozi miško.. veli šalić dve čuke do Kredarice.. tabanaj... svakim korakom naprijed, kiša ko da je pojačavala, što i nije bilo baš tak bitno, jerbo smo bili mokri ko miševi već nakon 20 min... osim Saletovog ruksaka;)... tu su sad malo žešći usponi... nailazimo na štengice u stijenama, sajle, klinove... poprilično solidno osiguran put... da nema kiše, sve5... spustili se i oblaci, magla, jedva da se išta vidi... kaj sad... blejimo u pod ispred sebe i teraj... oko 15.15 eto putokaza... sat i pol do Kredarice... nekak smo isplanirali preko Kredarice gore do vrha, danas i sutra, a spust na Planiku... i odosmo tako put Kredarice... osim kišurine, i vjetar je odlučio reći svoje... ma veselje... mokri do gole kože, brije.. mislim si, zakaj mene uvijek neš mora tak posrat... zakaj??... sjetim se babe na telefonu (ono.. halooo... ko zove? ko se ne javlja, vrak ti mater j... l na današnji dan)... i kesim se sebi u bradu... Sale ne žiku.. bogec se i sam muči... pogledam ga s vremena na vrijeme par koraka iza... kaj će... hoda i šuti... uzbrdica muška... konstantno.. a vidim da mu je muka za popizdit... svako malo samo pita kolko je sati... e da, uzeo sam i suunto... jes da mjeri samo dubinu, al i ko sat je točan... moram li spominjat da mu je ubrzo riknula baterija pa i od tog nije bilo niš?;).. eto nas na pol sata do doma... opet tabla veli... sretni ko klinci zamusani čokoladom... izdurat ćemo još tih pol sata makar rukama grebali gore... gore ne može bit... aaaali brus.. iliti kita druga tita... snježna mećava.. oluja.. kak se već veli... nošene vjetrom, snježne iglice zabijaju se svud di koža nije pokrivena... odmah... ali odmah mi padnu napamet one moje fine windstop rukavice.. i očalice.. i suza opet kanu... Sale nije skužio, mislio je da je do vjetra i snijega u očima.. opet pita kolko je sati... e više ni ja ne znam... suunto veli 18.00, subota 2000 g.... resetiro mu se babo u sanduku, dok mu cigani zlatne zube vadili;)... sad već vidno raspižđen cjelokupnom situacijom, mislim si u čem je problem... zaš se baš uvijek mora zakomplicirat... i uvjeravam i sebe i Saleta da smo blizu... samo treba još malo izdurat... naravno, cijelim putem gledaš u pod, brišeš šmrklje i hračkaš jer si pun svega.. i fakat, murja ufati Omera i ovaj propjeva nakon par šamara... a ne, to je druga priča.... kaj je ono bilo... a da... ubrzo kroz svu tu mutež okolo ukaže se neki krović i križ... Sale eto nas... to mora bit to.. nema šta drugo... i stvarno, nakon par koraka ukazala se kapelica i Kredarica.. ko da nas je sunce obasjalo.. ne znamo papci ni di je ulaz.. obišli čitav krug okolo... uslikali se za uspomenu.... 16.15 (po fotiću).