No, osjećaj da se razlijem po podu, ko voda iz balona što su ga inventivna djeca iz dosade bacila s petog kata zgrade na ulicu prolaznika, svaki put kad uđeš u prostoriju, ili onaj kad ti se zavučem pod ruku dok pričaš s društvom za stolom na nekoj privatnoj večeri, kad jedna trećina tebe cijela ja postanem pa me drugi ni ne vide više nego kao takvu, i kad me od dragosti na ulici u hipu podigneš sa zemlje pa me nosaš ko dijete što nosa one ultra mekane i flafaste medvjediće kakvim ih ovih dana rade (kad sam ja bila mala, bili su prilično tvrdi, no s ništa manje efekta), naprave da pomislim uvijek isto... glas pun dragosti: ' alo, pinjolice, radim... glas zbunjen, smeten: o, oprosti, jooo... osmijeh i nježnost na kante:... ma nema veze, reci, jel nešto hitno trebaš... mazni medni glasić, i dalje smeten... maaaaaaa..... samo sam ti htjela reć da te jaaaako sad volim.... radostan smijeh stotine bisera što se rasipaju po porculanskom tanjuru... ma, baš sad? jel?....