Oživljavam staru temu da ne dupliciram.

Započinjem rad da ponovo oživljavam energiju koja spaja razlivene rijeke i rasturene obale.

Opet jedva ustajem na posa, odlazim i zombiram do 12, tek nakon 2 kave oživljavam i pokušavam biti produktivan.

Kao redoviti član Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja proučavam povijest hrvatskoga naroda i oživljavam uspomene na slavne i važne događaje iz hrvatske prošlosti, kao i znamenite i zaslužne Hrvate, te ukazujem na povijesne zasluge hrvatskoga naroda u obrani kršćanstva.

Oživljavam temu: spremam se prvi puta u životu raditi sekeli gulaš, pa me zanima:

I zatim, otprilike taman u vrijeme kad " Hrvatska uživo " završava, ja oživljavam oko i upuštam se u nove roditeljske radne pobjede.

U šestoj godini, koju sam proveo na Istoku radeći kao pisar, putujući i služeći pašama, već sam znao da lice koje oživljavam u mašti više nije lice moje ljubavi iz Istanbula.

D oživljavam to jednostavno kao dužnost prema zdravom razumu, poučiti temeljitom lekcijom, kad me ćudorednici povuku za jezik

Rekoše mi da sam tvrdoglava... izravna.... smiješna.. duhovita... ozbiljna... mrgud.. previše razborita i oprezna.... glasna... prpošna.. vesela.. nježna... da udaram ko tyson... da sam cinik... da sam emotivac.. idealist.... da sam neženstvena i pravo žensko... da sam kuler... flegmatik... živac i pukotina... da uvijek znakovito šutim... da mi oči postaju crne kad volim i kad ludim (isto je)... da biram riječi kojima ću satirat neprijatelje.. da uvijek pogrešne odaberem.. i riječi i sve ostalo.. da sam prava maza.... uvijek blago distancirana.. razbacam se dok pričam i objašnjavam... grlim.. ljubim.. da imam nevidljivi štit oko sebe... da se boje kad kažem da je sve u redu... da sam hrabra.. da ne podnosim komplimente... da sam kukavica... da se bahatim kada sam nesigurna.. da se ne znam ispričati.. da se previše ispričavam... da se volim smijati sebi... da ne volim ljude... da previše volim ljude na svoju štetu... da opraštam i toleriram previše... da sam zlopamtilo.. da sam čudak... i sasvim obična... da sam prilično perverzna.. da pamtim nepotrebne pizdarije... da previše volim novine.. da ne pričam o sebi.... da ne osuđujem pa sam dobar slušač... da izgledam odlično dok pišam u WC-u birca.. da sam prilično konzervativna i zatvorena.... da sam nepristojna... da nikad ne plačem... da sam dobar pijanac... da sam plačipička najobičnija... da previše pijem... da sam najneodlučnija osoba koju poznaju... da sam lider.... da sam grozno povodljiva... da previše volim ugađati... da se nikome ne želim prilagoditi.... da sam Caritas.... i da ne pazim na novac.... da mi je nebitno kako izgledam... da sam naivna.. da se previse opterećujem izgledom... da se ne žalim.... da nisam licemjer... da znam s ljudima.... da non stop kukam... da sam opuštena... da sam društvena... da se često skrivam i nestajem.. čak i kad sam tu.. da mi previše stvari fali.. i da nikada nisam sretna... da sam prepristojna... da sam samotnjak... da sam iritirajuće uredna... opsesivno kompulsivna.. lijena.. nametljiva... i hedonist... da čvrsto stojim na zemlji objema nogama... da mi je glava u oblacima i da sam konstantno smušena i pospana... da bi htjeli biti sretni kao ja.. i imati ono sto ja imam... da bi me voljeli cijeli život... da ja kad volim onda oživljavam..... da sam ljubomorna... i okrutna u svom bijesu.. da se znam obrukat kao nitko na svijetu... da sam obzirna... totalna sam šeprtlja.. žele da budem majka njihove djece... da sam morbidna... konstantno brinem... pravi sam jebivetar i ništa me ne dira.. da nosim neku gorčinu u sebi.... da sam rođena na zadak i odmah svima rekla što mislim o njima.. da sam topla... i draga... da nikada nikoga ne vrijeđam... da nikad namjerno ne povrijedim.. kažu da peče kad ih zarežem cinizmima... i da imam opak jezik.. da znam biti nervozna bezveze... da izgledam smiješno s cigaretom u ustima... i da ne znam bas najbolje igrati biljar.. ali da zato lijepo plazim po onom stolu... da cu lijepo stariti.. da nikada neću odrasti..

Da zabrinula sam se jer zađnjih par dana ništa ne sanjam i legnem popodne i evo ponovo se oživljavam uz cigaretu i coca - colu

Ja ovo oživljavam nakon dugog nepisanja na ovom topicu: rofl:

I puno radim u stranci, oživljavam zamrle ogranke, osnivam nove ogranke po Dalmaciji...

Imaš lijepe oči... Boje jeseni, tamno zelenilo pomiješano s divljim kestenima.A Sunce ti je, usprkos gustim, sivim pokrivačima uspjelo darovati nekoliko blijedih niti zlatnog svijetla.I smiješ se, pojačavajući taj sjaj, čineći ga veličanstvenijim i jačim od tužnog neba.Uskoro će se njegovom površinom sljevati slapovi suza, sve nas kupajući.I ja te gledam kako se veseliš ali neznam čemu.Vjerojatno želiš nadjačati turobnost dana, zagrijati hladni zrak ukrašen malenim kapljicama.Ali ta tvoja toplina ne dolazi do mene, tvoje osmijehe ne čujem, tvoja sreća me ne dodiruje... Daleko si od mene, čak i kad nisi, s tobom me vjetar jače siluje grubom studeni.Ne pobuđuješ moje uspavane osjećaje, samo bijes.ZAŠTO se ne trudiš dovoljno?? Zar te nisam vrijedna, nisam dovoljno dobra da bih mogla osjetiti toplinu, njen meki prah, koji prosipaš posvuda osim po meni? Ne voliš li me dovoljno da bi moje rupe uspjele biti ispunjene? Što radim krivo? Što ti radiš krivo? Zar neznaš da me ta praznina predugo ubija, usamljenost ju je iskopala već preduboko, a ti joj samo daruješ krvave rane, ožiljke koje neće zacijeliti.A već ih je previše... I polako moja mržnja izbija na površinu, obavija rane i buja... A ti me gledaš i NIŠTA NEVIDIŠ.Zar sam TOLIKO nevidljiva? I polako me hraniš bijesom svojim osmjesima, počinjem osjećati samo mržnju, želim da ona nadjača ovu ubojitu bol jer je ona postala prejaka za mene.I žile mi počinju divljati, a krv vrištati u njima.Mogu osjetiti kako želja za osvetom grli moje srce.Bijesno te gledam, već mi uši krvare od tebe ali ti ništa ne primjećuješ... Počinjem se histerično smijati zajedno sa pjesmom jeseni, a ti me konačno pogledaš.I čudiš se mojem napadaju vriskova, počinješ se bojati.A ja oživljavam unutra, žedna tvoje prolivene krvi i tvoje patnje.ŽELIM da te boli mada znam da te to neće gušiti onako kako mene... Uzimam prvi najoštriji kamen na koji naiđem i sa svom snagom krenem na tebe.Tvoje tijelo se nije pomaknulo, valjda te šok zakopao u zemlju.I zadnji put te pogledam, svu mržnju koja je otrovno strujala u meni, napokon je dosegnula vrhunac.Udarim te kamenom po glavi, a oči ti se okrenu.No nisam stala.Htjela sam te kazniti za sve tvoje nedovoljne pokušaje da me vratiš u život.Lijene, jadne, nemarne... Udarila sam te kamenom još nekoliko puta, osveta i bijes su vladali mnome.Suze se spuste nebom, grmljavina osvijetli tvoju slobodnu, prelijepu krv koju sam mrzila jer je bila dio tebe.Zaustavila sam se uspuhana i zadovoljna s pogledom na tvoje jesenje oči i izmrcvareno, kašasto lice.Nasmiješim se.Ali ovaj put iskreno bez trunke histerije.Sada se konačno osjećaš onako kako je meni bilo pored tebe, svakog dana, minute, svake JEBENE sekunde.Mrtvo...

Oživljavam prošlost, moj dragi repiću odgovori mu istoričar.

Slijedim glas prerije, zaustavljam se na planetu na kojem sunce nikada ne zalazi, razgovaram sa ružom procvalom u perivoju duše, ulazim u grad sanjajućih knjiga i živim fenomenologiju ljubavi, oživljavam sve njene pojavnosti, koračam svim njenim postajama, budim se na obzoru srcozorja i sretna osjećam triptihon nutrine.

Volim da se molim u hramu Božijem, posebno u svetom oltaru, kod prestola ili kod žrtvenika Božijeg, jer se u hramu blagodaću Božijom čudesno menjam; u molitvi pokajanja i umilenja sa moje duše spada trnje, spadaju okovi strasti i osećam olakšanje; sva draž, sva zavodljivost strasti isčezava, i ja kao da umirem za svet, i svet, sa svojim dragocenostima, za mene; oživljavam u Bogu i za Boga, sav bivam prožet Njime i postajem jednodušan sa Njim; postajem kao dete koje se uteši na majčinom krilu; moje srce je tada puno nadnebesnog, slatkog mira i duša se ozaruje svetlošću nebeskom; sve vidiš svetlo, na sve gledaš ispravno, prema svemu osećaš prijateljstvo i ljubav.

Često se u slikarstvu služim likovima, čime oživljavam naš prastari strah da će nam netko ukrasti lice.

- Bilo je kao da oživljavam dijete.

Samo onda ako u budućnosti oživljavam prošlost, rob sam vremena.

Odnosno, poznavanjem mitova komuniciram s nasljeđem, a zapisujući ga oživljavam ono što genotipski postoji u svakome od nas.

Otvaram ti oči i uši duha, uspravljam te, čistim te od grijeha, oživljavam te, vraćam ti radost spasenja.

Ne obazirem se na nju; vadim kurac i malo po malo oživljavam ga; drkam natežući kožicu preko glansa.

Meni su zanimljivi dok ih oživljavam.

Znam da oživljavam staru temu, ali nedavno sam si nabavio UT3 i sad bi htio igrati malo online... Igra nije orginal ali želim probati multi da vidim jel valja kaj..

Naposlijteku, snovi koji su danas sahranjeni i nisu moji da ih oživljavam.

Zaustavljam u njima trenutak i oživljavam ga u sjećanjima...

Dok stojim, prazan i pun istovremeno, pred izvorom i ušćem u jednoj točki, plačem i smijem se, krvarim i oživljavam po stotinu puta.

I tako ja, baš ovih dana, i uprkos sveukupnoj lagano narastajućoj općoj brizi i panici, osjećam kako oživljavam.

Tražio sam kako u glini uloviti pokret, kako učvrstiti kičmu i rebra, da zvijeri koje oživljavam budu savršene

Iako me svi takvi detalji ' usput ' i rastuže, sve češće prepoznajem u sebi i prkos radosti zbog načina na koji ih pamtim, oživljavam i produžujem