Ima i novinara (i to uglavnom onih iz sportskih rubrika, tko bi znao zašto), bivših i aktualnih ministara (uopće se ne šalim), ljudi koji su vam poznati kao konobari iz nekih drugih birtija, određeni broj samostalnih obijača šankova, poneki zbunjeni student, gospođe čije su najbolje godine prohujale dok je Branko Gavella još bio živ i šareni prolaznici koji su se samo na tren došli skloniti od buke ulice i poželjeli su je malo promatrati izvana.

Priča prati Geoffa Dresnera, umirovljena engleskog obijača sefova prinuđenog na povratak u podmukli svijet podzemlja i nezakonitih radnja njegove prošlosti kada njegov zet propusti platiti dug opakom lihvaru te mora smjesta namaknuti veliku svotu novca ako želi izvući živu glavu.

A nastavljena je i komunikacija između živoga i mrtvog: kao što ga se na sahrani bezobzirno odricao, ne prežući ni od klevete da bi uspostavio što jasniju distancu prema Luki Vincetiću polegnutom na odru, Marin Srakić sada, uz pomoć obijača kovčega iz HHO-a, s jednakom bezobzirnošću nastoji preuzeti za sebe nešto od pokojnikova moralnog integriteta

Hoćemo li onda moći vidjeti lica obijača naših šupljih džepova?

Sad bi netko trebao ovima u Holywood javit kako je Višnjić podržao otimača ljudi, obijača draguljarnica a možda i u dogledno vrijeme pravomoćno osuđenog ratnog zločinca.

Ali na drugi pogled, kao u socijalnoj prozi s početka prošlog stoljeća, postaje očiglednije da ova tri tek svršena studenta a sada, u godini svinje, silom prilika tri bauštelca, obijača pragova zavoda za zapošljavanje, iscrpljenih očajnika željnih bilo kakvog bijega pa makar kroz alkohol i tuču - postaje jasnije, dakle, da je to njihova sudbina zacrtana nepisanim društvenim ugovorom tranzicijske Hrvatske.

Tu ima sitnih i krupnih prestupnika, od dečaka koji je ukrao sa tezge grozd ili smokvu do svetskih varalica i opasnih obijača; ima nevinih i nabeđenih, maloumnih i izgubljenih, ili omaškom dovedenih ljudi iz Carigrada i iz cele zemlje.