Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista. 8 Ponajprije zahvaljujem Bogu mojemu po Isusu Kristu za sve vas: što se vaša vjera navješćuje po svem svijetu. 9 Doista, svjedok mi je Bog komu duhom svojim služim u evanđelju Sina njegova da vas se 10 u svojim molitvama neprekidno spominjem i uvijek molim ne bi li mi se već jednom s voljom Božjom nekako posrećilo doći k vama. 11 Jer čeznem vidjeti vas da vam predam nešto dara duhovnoga te se ojačate, zapravo 12 da se zajedno s vama ohrabrim zajedničkom vjerom, vašom i mojom. 13 A ne bih htio, braćo, da ne znate: često sam bio nakanio doći k vama i sve dosad bio spriječen da i među vama uberem koji plod kao i među drugim narodima. 14 Dužnik sam Grcima i barbarima, mudracima i neznalicama. 15 Odatle moja nakana da i vama u Rimu navijestim evanđelje. 16 Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje Židovu najprije, pa Grku. 17 Jer pravednost se Božja od vjere k vjeri u njemu otkriva kao što je pisano: Pravednik će od vjere živjeti. 18 Otkriva se doista s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. 19 Jer što se o Bogu može spoznati, očito im je: Bog im očitova. 20 Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. 21 Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. 22 Gradeći se mudrima, poludješe i 23 zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova. 24 Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, 25 oni što su Istinu Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove.

Obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu ".

I sve to ćemo moći samo zato jer je to isto činio i sam Isus Krist oplijenio se svoje jednakosti s Bogom, uzeo lik sluge, postao ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik.

Krstionica, koja nas obličjem povezuje s hrvatskim stoljećima u krilu Katoličke Crkve, stavljena je u središte ove crkve, u križište horizontale i vertikale.

Na isti način, filozofija odveć ogrnuta ljudskim obličjem, preosjetljiva na neposredni trenutak i onaj proživljeni, predstavlja manji izazov za književnost od apstrakcije metafizike ili čiste logike.

Dolaze književnici i apstraktne šahovske figure zamjenjuju kraljem, kraljicom, konjima, topovima, s imenom, s određenim obličjem, skupom kraljevskih ili konjskih atributa; umjesto šahovske table rasprostiru prašnjava poprišta boja ili uzburkana mora; evo kako su raspršena pravila igre, evo kako se malo-pomalo otkriva drukčiji poredak od onoga kojeg su ustanovili filozofi.

Obličje koje mi uočavamo je putokaz organizmu da svoj genetski kod, približi organizmu sa sličnim obličjem, tj. sa sličnim genetskim kodom. (zbog koje namjere?: ovdje pretpostavljamo da je to razmnožavanje) Genetskom kodu, živi organizam služi samo kao vozilo, tj. da ga premješta prema potrebi.

Ako biste u potpunosti promijenili vaše tijelo i ako ne bi bilo kako vi kažete, ograničeno ljudskim obličjem, što biste točno učinili?

Zapravo, krava u filmu Krava na Mjesecu i nije s Mjeseca, nego s obližnje poljane, a nemaštovitim, realističkim obličjem kao da se ruga mašti koja je u njezinu, kravljem, izgledu vidjela biće pristiglo iz zagonetnih nebeskih daljina.

Kao što je potrebno da se tim dvostrukim obličjem očituje ljepota Tvoga Lica, Gospodine, pokazuješ nam također i dva načina življenja ljubavi da bi izrazio bogatstvo svoje ljubavi: bračnu ljubav i djevičansku ljubav.

To je i započelo, jer su se ozbiljno zapitali: Tko je on? Pod kojim god se obilježjem i obličjem pojavljivale suvremene životne oluje: bolesti, smrt, nasilje, neimaština, gubljenje radnoga mjesta, atmosferske i ostale prirodne nepogode; terorizam, rat, zaraze izazivaju tjeskobno stanje u nama i kao pojedincima i kao društvenoj zajednici.

»Sam sebe oplijeni« - piše apostol Pavao - »uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 7 - 8).

Kraljevske, moćne ptice, (čijim se obličjem poslužio i bog Zeus), plemeniti i okrutni, erotični anđeli predvođeni čudesnim plesačem Adamom Cooperom (onim koji kao odrasli Billy Elliot uskoči na scenu na kraju istoimenoga filma) u svojoj su slobodi i moći sve ono o čemu nesretni kraljević sanja i čemu žudi: ljepota, sklad, sigurnost, muževnost, snaga.

Iskre boje prolaznosti u kojima se ogledamo mi obličjem stariji, a dušom uvijek isti.

Tako i naš Gospodin za kojega sv. Pavao kaže: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe... (Fil 2,6 - 8) Danas mi gledamo poniženi Kristov lik u mnogim siromasima, u mnogim pogaženim sudbinama, u ljudima koji ostaju bez posla u našem gradu Sisku, ali i u tolikim gradovima i mjestima Lijepe naše, pa i čitavoga svijeta, gledamo ga u obespravljenim žrtvama Domovinskoga rata, u onim braniteljima kojima se za njihovu žrtvu i ljubav prema Domovini sudi, prepušta ih se stranim sudištima i izručuje ponovno agresoru, Krista poniženoga gledamo u žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, u žrtvama komunizma, u tolikim ubijenim i nestalim zarobljenicima i civilima, za čiji se grob do dana današnjega ne zna, a poznate ubojice štiti sustav kojem očito nije do pravde nego samo do zaštite sebe i svojih, Krista poniženoga gledamo i u tolikim očevima i majkama koji vjeruju u Boga i podižu svoju djecu bez pomoći društva i države koja se ne brine o zaštiti nerođene djece, o svetosti braka muškarca i žene, o zaštiti morala i vlastite budućnosti.

Kad ćemo konačno početi smatrati vrijeme pokretnim obličjem vječnosti, a prostor nestalnom sjenom stvarnosti Raja?

Često je zaodijevao svoju slavu ljudskim obličjem, pa se tako javljao svojemu narodu i govorio sa svojim slugama licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem. (Izlazak 33,11) On, nevidljivi Vođa, nalazio se u stupu od oblaka danju i u stupu od oblaka noću i govorio im preko svojega sluge Mojsija.

Izaija je prorekao paradoks između slave i srama: Gle, uspjet će Sluga moj, podignut će se, uzvisit i proslaviti A zatim nastavlja sa zapanjujućim preokretom: Mnogi [ se ] užasnuše vidjevši ga tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka. (Izaija 52,13.14) Isusova krunidba bila je tako šokantna da su kraljevi pred Njim stisnuli usta (redak 15), a malo njih je povjeravalo toj vijesti (Izaija 53,1).

Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četvoronožaca, i gmazova.

I tako jedan dan nasamu s njim budući s primuklim glasom i prominjenim obličjem ono ča hotiše otkri mu.

Ta se načela obično prikazuju personalnim obličjem Boga i Božice.

Pred Mojim obličjem bićete zaogrnuti obličjem Viječnosti. poklonite mi se sa radosnim srcem.

I u današnjem čitanju proroka Izaije mogli smo iz usta Marije Šakić čuti: Gle, uspjet će moj sluga, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma - tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka. Put i molitva pod križem od kapelice svetoga Roka do crkve svetoga Ilije bila je prigoda svima nama da razmišljamo o tome kakvi smo mi to ljudi?

Isus trajni lik Božji, pravi Bog, sebe oplijeni postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, u poslušnosti prihvati smrt smrt na križu za spas svijeta.

Oštrinu toga ruba ' ublažava ' odlučno otkriće vezivnog elementa između kršćanstva i Vattimova nihilizma: riječ je o pojmu kenosis ljubavno samoponiženje Boga u utjelovljenju o kojem govori sv. Pavao u Pismu Filipljanima: ' ' On, trajni lik Božji, nije se kao plijena (harpagmos) držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ' oplijeni ' (heauton ekenosen: sam sebe isprazni) uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu ' '.

Vergino remek-djelo " I Malavoglia " je tehnički i stilistički ravno selu: sela nastaju od slučaja, bez plana, bez sistema, instinktivno i doimaju se svojim životom, obličjem i notom kao pejzaž i nikada ih ne bi mogao prispodobiti nečemu živome kao na pr. lokomotivu i grad... t. j. simbolizirati i portretirati: ona su impresionistička...

Ne vlada li tada pod vanjskim obličjem pobožnosti jalova religioznost?

»On sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.

O ponizna uzvišenosti, da se Gospodar svemira, Bog i Božji Sin tako snizuje, da se radi našega spasenja skriva pod smjernim obličjem kruha

Kamo sreće da između ljubavi i mržnje vlada zakon spojenih posuda mi, ja i ti, jutrom bi se budili manje zaljubljeni, ali više osviješteni da ne smijemo ništa nažao učiniti svojim očevima, pa bili oni i braća naših majki, jer, eto, nisu krivi oni, kriva je strast koja ponekad grdno eksperimentira, uobličuje nešto što ljudskim obličjem nikako ne bi smjelo biti, i, ako su svemir i sve njegove sile spavale dok sam se ja začinjao, ja ću ih sada, rukama s kojih će se cijediti krv moga monstruoznog oca, protresti, žalostan što nisam umro još u onom posljednjem našem snu, ali očajnika u snu nikad ne pohodi sretna smrt jer nju su već čisti i presveti odabrali; on se može samo sretno smiješiti u snu zahvalan što mu je to veličanstvo tame uopće dopustilo da sniva kao da je još živ.