Prošla me i potreba izražavati svoje oduševljenje tim malim bićem, sad su mi svi isti, seru i deru se do besvijesti, a ja konačno imam vremena za sebe i svoj mir. nedavno, na jednom tulumu, frendičina frendica pokazivala mi je slike iz svog novčanika. na slikama su klinci frendičine frendice. i sad.... svi se okupili i sline i seru: joj, kako slatka dječica, joj vidi ti te obraščiće, gili-gili, gu-gu... (morala sam na vece). ja šutim i ne komentiram. no, domaćica me povukla za jezik i pitala: no, vidi... jel da su slatki, jel ' da? ajde reci, mila. pogledala sam to mnoštvo ženki okupljenih oko bezvezne slike dva pelenaša, skupljenih glava kao da prizivaju duhove i odrezala: - čujte (ovako uvijek počinjem, jer se čini da ću biti fina)... ne nosim slike svoje dječurlije u novčaniku jer mi više nisu slatki, a kamoli da blejim u nečiju tuđu. uslijedio je muk, oni koji me znaju, znaju me, a one koje ne... nisam gledala reakcije.... u drugoj prostoriji je bio bolji dio tuluma. dečki su kartali belu, pilo se pivo, slušao prodiđi i svima se živo jebalo za pampers. (vivax 13.12.2008., 14:30:24)