I dajem i poklanjam i uzvraćam i slušam, slušam, slušam njih.. i probleme i tužne priče, a onda zajedno tugujemo.. i plačemo. i veselje i sretne priče, a onda se zajedno veselimo.. pa opet plačemo.. u svemu tome nekako ipak ne otkrivam sebe.. ili rijetko tek kroz slike, događaje.. i uvijek odmahnem rukom, ako je dobro smijem se i kažem dobro je i zadovoljno idem dalje ako je problem namrštim se i kažem nije dobro.. ali eto, nije bitno i opet idem dalje nekako sve sama ne trebaju mi svjedoci, ni tješitelji volim se sama rastaviti, pa sastaviti, iako to sastavljanje baš ne ide lako.. ali to je moj način pa onda ispada da ne pričam, ne dijelim tajne, ne dijelim bol, samim time.. ne puštam te neke ljude, koji su mi emotivno jako da važni da me dosegnu unutra.. i onda ispada da imam tajne a imam ih i tu nastaje problem.. jer bi neki vrlo rado do mene.. unutra