kao da sam ima neki predosjećaj o ovome što se dogodilo. naime, sinoć mi je pala napamet ideja da pišem o svom gradu kao mjestu di se najlipše osjećam i koje najviše volim. htio sam zapostaviti mjesta koja sam naknadno upozna i koja su stekla posebno misto u mom srcu. tako je bila trilema između knina, zadra i zagreba. a mista poput Taizea, Školjića kod ugljana... koja sam posjećiva na raznoraznim susretima sam htio staviti u neku drugu kategoriju. međutim, ovo me opomenulo da ne mogu tako. kako cili život nekud seljakam, bilo zbog rata, bilo zbog faksa, posla... sam doša do te situacije da ni sam ne znam otkud sam i ne znam koje bi misto zva svojim. u svakom od njih sam se osjeća dobro, ali ponekad i loše, posramljeno, jer nisam onaj " fetivi " što bi rekli splićani. zbog toga volim Taize. tamo sam iz hrvatske i nema potrebe više precizirati misto. pa čak i za ljude iz hrvatske koji su bili tamo sam bio samo još jedan čovik iz hrvatske. zbog toga sam se jako dobro osjeća svaki put tamo, jer sam ima neki osjećaj pripadnosti nekome, odnosno nečemu. cila priča je počela 1995. kad sam prvi put otiša u taize. moj prvi susret mladih. fascinantna činjenica da 5000 većinom mladih ljudi se druži, veseli, upoznaje... bez ikakvih tenzija ili bilo čega lošeg. nemalo iznenađenje mi je bilo kad sam prvi put doživio da je neka osoba " iz čista mira " sjela do mene na ručku i započela priču kao da se znamo godinama. ali to je bio znak kakvi su ljudi tamo. nakon toga sam i sam često prakticirao " tu vještinu ". nakon toga, svake godine do 2002. sam iša priko ljeta bar tjedan dana u taize. upozna razne ljude, kulture, običaje.. toliko ljudi koji su te spremni saslušati, koji nisu nametljivi, koji su tamo da budu sve ono što tebi treba... te priliku da budeš isti takav prema njima. to je postalo, za mene, misto koje je bilo puno onih pravih dobrih primjera koje čitamo u bibliji i bilo kojoj drugoj svetoj knjigi. di svak sedam dana pokušava biti dobar. iako su rijetki nastavili tako živiti na povratku kući, pa i ja sam, ipak je svakim novim susretom nešto ostalo usađeno u meni, a pretpostavljam i svima ostalima. osim toga, upozna sam i puno cura... bio zaljubljen... ali ne na " standardni " način. nije tu bilo seksa, nekih eksplicitnih odnosa, nego više zaljubljivanje u samu osobu, u ono što ona zapravo je i što se krije ispod one vidljive vanjštine. da, upozna sam i đurđicu tamo. vidio onu dobru stranu, zbog koje se uvik isplati boriti. tamo sam doživio i svojevrsne duhovne obnove. preša sam preko nekih stvari koje bi jako teško uspio da sam osta doma. zamislite npr. kako je za vrime rata sresti čovika iz srbije i biti s njim u dobrim odnosima, a totalno se ne slahati u nekim stajalištima. pogotovo, kad znam da ne mogu svojoj kući zbog rata. ali naučilo me je to poštovati sve ljude. zatim susreti s afrikancima koji predstavljaju totalno " naopaki " svit za mene. i mnoštvo drugih primjera. kako sam bio često, zna sam i pojedinu braću, koja su ili bila zaduženi za hrvate ili su mi bili " šefovi " taj tjedan dana. jer filozofija samog mista je da ti svojim dolaskom tamo dobivaš svoju ulogu, bilo to čišćenje wc-a, podjela hrana, spremanje u kuhinji, rad u Oyaku.... a s druge strane imaš i mogućnost potpunog posvećivanja sebi, odlaskom u grupu šutnje. dva puta sam bio i na večeri s bratom Rogerom. pozdravili smo se. na spomen da sam iz " Croacie " se posebno nasmiješio i stavio mi ruku na glavu. takav osjećaj se ne da opisati. premalo je ovo što sam napisa o taizeu, ali puno toga se ne može riječima opisati. to je jednostavno trebalo doživiti. oni koji su bili tamo vjerojatno znaju o čemu govorim. oni koji nisu, još vam nije kasno jer ostat će taize i nakon svega ovoga. puno ljudi na sami spomen, da sam tamo bio s crkvom odmahnu rukom i kažu nije to za mene. ali moram priznati da je za njih još i više nego za mene. jer ja sam tamo doša s nekim " usađenim " uvjerenjima, a " slobodan " čovik je pušten upoznavati, otkrivati.... i biti dobar. današnji dan mi je dokaz da taize i dalje živi u svakom od nas, mislim na ljude koji su bili tamo sa mnom. cilo jutro stižu mi poruke. pa zar je moguće da se tako nešto dogodi i to u taizeu? ostat će taize ono što je bio i bit će još bolji