ŽENA: Pisali su mi kako im je u onom groznom internatu u koji si ih ti kurvetino poslala

Paranoičan kakav jesam, ponekad sam u onom groznom bunilu besanih noći pomišljao da smo stvarno učinili nešto strašno i da Društvo književnika krvari kao neka nastrijeljena plemenita divljač.

Kaj se jahanja tiče... da zbog nekog razloga ostaneš bez listova... recimo prerezale se ahilove tetive... kao u onom groznom filmu Hostel... kaj se jahanja tiče... odlično... sjedni na konja i spasi glavu... ahilove tetive ti kod jahanja konja samo smetaju.

u zadnje vrijeme, kao posljedica neminovnog prolaska vremena koje sa sobom donosi ono što mi teško pada, a to je odrastanje, počinjem se mučiti nekim čudnim mislima... ma mislim da se sve u životu mora izjednačiti, nekako izlevelirati... ne možeš imati sve, ne možeš imati previše... čak i ljudi za koje mislimo da imaju puno, da imaju sve, ma nemaju, i njima nešto fali... uvijek ti nešto fali... nema univerzalne sreće... sreću ne donosi novac, zlato, skupi auti (koliko god mi težili tim glupostima)... prokletstvo čovjeka je da uvijek želi više... i nikad nije zadovoljan, koliko god imao... iako nas možda ta težnja i vodi prema stalnom napretku... ok, previše filozofije... tako nekako i ja stalno nastojim postizati više, međutim nekako se ipak pokušavam natjerati da uživam u trenutcima... u tom životu... u svakom onom danu, čak i kad je kišan i prohladan kao danas, dok čekam bus ili pješačim prema poslu, a vjetar mi trga kišobran... i što idem dalje, život mi nužno postaje kompliciraniji jer stalno se moraš dokazivati, a što se više dokazuješ to više obaveza i dobivaš... i možda ću se sutra sjedeći u nekom svom novom preskupom autu u onoj kaotičnoj dugoj koloni koja nas svakog jutra dočeka za dobro jutro, sa sjetom sjećati droncanja u zetovom busu ili tramvaju i pješačenja po kiši i vjetru... i sjetiti ću se kako mi je život nekad bio jednostavniji, možda mi se čak učini i puno ljepšim... i sad kad se sjetim faksa, koji je bio moja preokupacija do prije godinu i nešto sitno, ne razmišljam o teškim danima davljenja po onim nerazumljivim zadatcima... ili onom groznom osjećaju u želudcu prije usmenog ispita... ili objašnjavanja sa starcima nakon padova i onih bezveznih isprika " pa ali palo je 80 % ljudi "... so what... sjetim se svih onih lijepih dana, zajebancije sa frendovima, odlazaka na kavu u grad usred predavanja samo zato jer nas je puklo, svih onih prolumpanih noći pred radni dan i preteških pokušaja držanja glave uspravno na predavanjima jutro nakon toga... i onih subota i penjanja na sljeme za tjelesni, nakon što si došao doma u 5 h ujutro, pa loviš svako drvo koje ti je pri ruci: -)... sjetim se kava u NSB-u koje su znale trajati po 4 ili 5 sati, dok smo " kao učili ", a zapravo cijeli dan snimali komade... sve je to bilo tako super... bilo je i teško, ali je bilo prelijepo... ma, svaki životni period je lijep na svoj način, samo stvari dolaze na neki viši nivo i postaju kompliciranije... i često bude teško, ali kaj sad, život je kompliciran, nitko nam nije ni obećao drukčije, dok smo živi i zdravi, sve je ok, so Ladies and Gentleman, fasten your seat belts, we are ready to take off...

Više nisam mogla namazati nokte a da mi se nisu poznale crte, i nakon drugog sloja je bilo još gore, nokti su izgledali neuredno, lak se sporo sušio i s onom groznom četkicom više nije bilo moguće normano namazati nokte.

Više nije bio na onom groznom mjestu.

Kad čovjek s distance gleda povijest Feral Tribunea, ne preostaje mu nego posegnuti za onom groznom, olinjalom publicističkom frazom po kojoj Feral - eto, reći ću - nikog nije ostavljao ravnodušnim.

Ne znaš što je jezivije, ići od Makarske do Splita po silnoj gužvi sistemom stani, čekaj, kreni, stani, ili se pentrati onom groznom, uskom, opasnom, zavojitom i preopterečenom cestom prema Šestanovcu.

Moj frend je uletio u hodnik s blagajnama s veeelikom vrećom Konzuma (onom groznom crveno - zelenom) obvijalno sekndhendanom u kojoj je bila Cola i Stock (wtf?) i 4 tvrde čaše od nekog proizvođača tvrde plastike.

ja nemam ništa protiv ako si on sam nešto pripremi ili ako mi pomogne oko ručka... uostalom ako ima viška vremena radije da ga zajedno provedemo u kuhinji nego da svatko samuje u svojoj sobi... moj dragi uvijek pomogne oko krumpira, kruha ili salate, postavi stol, uvijek je on taj koji brine za piće, a kad su gosti na večeri pomogne i počistiti stol.... suđe ne mora oprati, osim ako baš želi... ako ga ne tjeraš u kuhinju s onom groznom rijeći MORAŠ on će sam doći jer želi biti blizu tebe....

Jer bi onda bila hranjena onom groznom bezukusnom hranom i unosila dnevno jedva 200 - tinjak kalorija u škembu i dupe, što bi rezultiralo kako-tako očuvanom linijom

Pričale smo i počela sam se osjećati bolje ali sam zaspala sa onom groznom misli u glavi

Podsjeća me na dokumentarac koji je pred neki tjedan bio na TV-u o onom groznom plimnom valu koji je odnio tisuće žrtava na Božić pretprošle godine.

Nekako je neugodno gledat ravno, vidite sebe s onom groznom opranom kosom, pogled vam stalno leti na izazovne frizerke, koje usput rečeno, sve to vide u špigli (književno hrvatski) preko gotovo cijelog zida.

Do tada, ti si samo ime na onom groznom žutom kartončiću.

Bas me nije nicim odusevio, osim kaj smo tamo bili gosti kod obitelji koju smo upoznali na onom groznom brodu.

Ali, velikog srca, naša Lala nije klonula duhom, već je i u onom groznom stanju gledala kako da izvede neku psinu i kad bih bila najžalosnija, a tih smo dana svi puno plakali nad njom, ona bi onakva klimava krenula juriti našega mačora po kući a jedva je sebe držala na nogama

Kaj delaš kruškovac s onom groznom aromom u flašici?

Ali sto je vrijeme vise prolazilo danas, sve sam umornija bila i sve me pocelo boliti - ubodi od epiduralne (e da, zaboravila napomenuti, tolko me strah bilo te epiduralne, a ono pis of kejk... anesteziolog lijepo sve objasnio, sad cu ti oprati ledja sa jako hladnom tekucinom, sad cu ti dati lokalni anestetik, malo ce peci, sad ovo, sad ono: s - jedino mi je bilo tesko sjedit u onom groznom polozaju i ne micat se tijekom truda) osjetila nisam nista - osim uboda lokalne), ramena i ledja i ruke od naprezanja, savovi malo peku (dobila sam painkiller kad sam trazila, i smrznuti ulozak kao oblog), grudni kos..

Ma sta nije izvorna pederusha ona smedja kozna torba sa onom groznom krutom ruckom preko cijele sirine torbe?

Od ostalih naših meni su najgore Aleksandra Grdić i Nikolina Pišek... i ona se onom groznom čeljusti, mislim da je to Marta Žegura