Konkurentske su kandidate za općehrvatski jezik pomela historijska zbivanja: čakavsko-crkvenoslavenski amalgam hrvatskoga sjeverozapada nestao je u Osmanskoj invaziji; čakavska je renesansna bujna literatura usahnula pod ravnodušnom mletačkom dominacijom; zamisao sjevernohrvatskih protestanata o općem jeziku čakavsko-kajkavske stilizacije, locirana u 16. stoljeće, propala je zbog marginalnosti i nestanka protestantizma u hrvatskim zemljama; sličnu je sudbinu doživio i hibridni, čakavsko-kajkavsko-štokavski jezik Ozaljskoga kruga u 17. stoljeću sa smaknućem velikaških porodica Zrinskih i Frankopana 1671. Za to je vrijeme obogaćeni dubrovački jezik, u međuvremenu postavši i regionalno bosanskim uz jači udjel - ponjekad dominatan - ikavice, proširio svoj djelokrug u dubinu zaleđa, te uz nješto izmijenjen sulik silom planera protureformacije u razdoblju baroknoga slavizma postao dominantnim hrvatskim jezikom, s najviše izvornih govornika, zemljopisno najprošireniji i u posjedu najrespektabilnijega korpusa pisane riječi: vjerskih tekstova (Ivan Bandulavić: Pištole i evanđelja, 1613., Bartol Kašić: Ritual rimski, 1640., neobjavljeni do kraja 20. st. kompletan prijevod Biblije, 1620. - 1640., Matija Divković: Nauk krstjanski, 1611., Besjede, 1616.), filoloških radova (Bartol Kašić: Institucije ilirskog jezika, 1604., Jakov Mikalja: Blago jezika slovinskoga, 1649.) i umjetničkih (Ivan Gundulić. Suze sina razmetnoga, 1622., Ivan Gundulić: Dubravka, 1628., Osman, prvotisak 1826.).