... Bilo je to strašno doba... U malim državama koje su bile doslovno brabonjci na dupetu tadašnje ujedinjene jugoistočne Europe, vladale su takozvane cajke, suludi hibridi, spojevi stilova poput, dancea i narodnih hrvatsko-srpsko/istočnjačkih napjeva... Rezultat je bio pleso-pjevna melodija s tekstovima tako bolesno iskrenim i dubokim da su samo nekolicina bolesnih i poremećenih pojedinaca, (neki s odmakom kažu da se čak i radilo o skupinama ljudi, nevjerojatno), odlučili z gnušanjem odbaciti tu već masovnu i općeprihvaćenu religiju zvuka koja se u to doba širila, osvajala i poput raka prodirala u sve pore društva, na oduševljenje sveopćeg puka i bezlične mase neobrazovanog pučanstva željnog zadovoljenja najnižih mogućih zamislivih ljudskih strasti... Ecce homo.. Ti pojedinci su bili naizgled inteligentni ljudi koji su mislili svojom glavom, što je u doba bilo rijetko, čak i nedopustivo, jer ako misliš onda jesi, ne?... Odrastajući na Bachu, Beatlesima, B. B. fucking Kingu i Baretu, kakva li je mogla biti percepcija takovih?