Iako je ta posljednja priča najslabija (ponavljanje gotovo istih dijaloga između oca i sina) i opterećena izravnom (što za film nikada nije najsretnije) porukom o tome kako današnja Hrvatska tone u mrak, perfekcionizam Ogrestina prosedea, efektno poentiranje svake priče i autentičnost i uvjerljivost svakog prizora toliko su opčinili gledatelje da ta poruka (koju mnogi nisu ni zapazili) nije narušila dojam kako je riječ o njegovu najboljem filmu.