da moje dijete danas-sutra osjeti za sebe da je homo, a ne hetero, bi li ono meni bilo bolesno, njegov životni izbor, bi li meni predstavljao problem, bi li ja kao roditelj, mislila, svjesno, podsvjesno, da mi je dijete bolesno zbog toga što zaista po svom biću jest, a ne ono što ja želim da jest, bi li mene bacalo u depru što eventualno moje dijete ne bi imalo svoje dijete, jer, to bi bilo prirodno i kakobogzapoveda? nonsens. ništa od toga. moje dijete je osoba za sebe, njegovi sutrašnji izbori (i neki današnji, još je mali, pa su i izbori majušni), su njegova stvar, on će određivati svoju sudbinu, nema tu majci da se ja osjećam koma jerbo možda neću imati unuke, produljenje vrste i ostale bakanalije toga tipa. moje je da svoje dijete izgrađujem i punim samopouzdanjem, vjerom u sebe i svoje sposobnosti i talente, i da ga prihvaćam kakvo god bilo, e, tu je štono veli vrli nam premijer, razlika između tolerancije i prihvaćanja.... prihvaćamo nepogode i njima se prilagođavamo. treba prihvaćati ljude, a ne trpjeti ih. ali, odo ja u širinu, ali za to i treba imat open mind.