Dvadeset dvije godine poslije pada Berlinskog zida, dvadeset godina poslije srbijanske oružane agresije na Hrvatsku, sedamnaest godina nakon sramotne letargije međunarodnih institucija koje su uzastopce civilizacijski zakazivale u odnosu na interese hrvatskog naroda, i šesnaest godina nakon vojne i političke pobjede Hrvatske, hrvatska je nacija sada suočena s povijesno jedinstvenim egzistencijalnim problemima na političkoj, socijalnoj, ekonomskoj, moralnoj i vjerskoj razini.

Posebice bih tu spomenuo našu nacionalnu TV kuću YU (H) RT koja u posljednje vrijeme po mojim podacima, a to posebice pratim, iz svog filmskog fonda  koje je u posljednjih šest mjeseci prikazala iščupala " 82 % serija i slikopisa koji su snimljeni za vrijeme bivše Yuge, sa glumcima uglavnom srpske nacionalnosti, od kojih su neki bili u četnicima ili ih svesrdno podupirali tijekom oružane agresije na Hrvatsku.

Teroristički i ratnozločinački karakter srbijanske oružane agresije na Hrvatsku najbolje potvrđuje iznimno visok udjel civilnog stanovništva u ukupnim ljudskim žrtvama.

Optuženiku se stavlja na teret da je točno neutvrđenog dana 1991. godine u Vukovaru, prilikom oružane agresije i nakon okupacije grada dana 18. studenog 1991. godine od tzv. JNA i pridodanih joj paravojnih formacija, u logoru u krugu poduzeća " Velepromet ", u koji su dovođeni branitelji i civili, kao pripadnik tzv. teritorijalne obrane u odori JNA, u trenutku kada je civil Ljubica Tepavac nepoznatoj starijoj ženi davala kruh i čaj, udario je snažno tri puta gumenom palicom po glavi, a zatim dva puta po glavi i Slađanu Curnić, zbog čega su izgubile svijest i pale na tlo, te da je na taj način mučio i nečovječno postupao prema civilnim osobama i nanosio im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta.

Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2. - 6. X. 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992. Oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992., srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave.

Međutim takva vrst agresije, za razliku od njihove oružane agresije, ima plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda.

Dakle, u vrijeme ORUŽANE AGRESIJE NA HRVATSKU, Vesna je s (veliko) srpskim i hrvatskim nezavisnim intelektualcima organizirala niz inicijativa glede obnove jugoslavenske zajednice.

Tisuće poginulih, nasilno odvedenih i nestalih osoba, stotine tisuća prognanih, materijalne štete koje se mjere u milijardama američkih dolara, opća nesigurnost koja nije poticala gospodarski razvitak na neokupiranom dijelu Hrvatske samo su grubi pokazatelji negativnih posljedica srbijanske oružane agresije na Hrvatsku.

U kaznenoj prijavi piše kako postoji osnovana sumnja da su dr. Stanimirović i dr. Dragan Martinović " u razdoblju od 10. listopada do 16. studenoga 1991. u Tovarniku, za vrijeme srpske oružane agresije na Hrvatsku, djelujući u službi agresora i domaćih izdajnika u cilju prikrivanja ratnog zločina, kao uzrok smrti ubijenih Hrvata u službenim dokumentima naveli da su velečasni Ivan Burik (1928.), Đuka Došen (1957.), Tomislav Ivković (1939.), Ivan Jurić (1928.), Ruža Jurić (1933.), Tomislav Karačić (1932.), Rudolf Rapp (1942.) i Berislav Šimunić (1974.), poginuli od eksplozije iako su ubijeni vatrenim i/ili hladnim oružjem. " Društvo AGM ta saznanja temelji na dokumentima nastalim nakon što su tijela ubijenih ekshumirana i obducirana.

Bez normalnih ljudi i narodnih zastupnika u vlastima ove zemlje, međunarodne instiutucije i neće imati otpora da postupaju ikako drugačije nego su već u 12 godina naučile sotonistički raditi prema našim braniteljima i osloboditeljima iz Domovinskog nam rata 91. - 95., gdje strane institucije nas, neupitne žrtve okupacije i oružane agresije, izjednačuju sa velikosrpskim okupatorima i zločincima.

Upravo zahvaljujući naslijeđenim dugoročnim destabilizacijskim korijenima svojega populacijskoga razvoja te demografskim gubicima zbog srbijanske oružane agresije, Hrvatska je između 1991. i 2001. godine zabilježila pad broja stanovnika (za približno 7 %), a od 1991. godine do danas bilježi i kontinuiranu prirodnu depopulaciju.

Svjedoka silovanja tako nema.Rođeno 240 djeceNakon rata rođeno je najmanje 240 djece koja su plod silovanja, više od 200 djece rodile su majke iz Slavonije, a najveći je broj među njima Vukovarki.Koliko je silovanje kao ratni zločin podcijenjeno, govori i podatak iz Županijskog državnog odvjetništva Vukovar gdje je evidentirano 15 kaznenih predmeta u odnosu na 17 žena žrtava silovanja počinjenih tijekom oružane agresije na Republiku Hrvatsku.

1995 Hrvatska je oslobođena od oružane agresije, od JNA i četnika na crti bojišnice nada ljudi i prognanika da ćese vratiti kući na svoja ognjišta, da će podići imanja iz pepela i da će živjeti u Hrvatskoj poput švicarske ne jenjava.

Doslovnu i posebnu fizi č ku opipljivost ima č injenica da su države Srbija i Crna Gora bila jedini agresor, a ostale su države, kao žrtve agresije, podnijele teške i goleme fizi č ke posljedice srbijanske oružane agresije: ubijanja, progonstva, razaranja, masovna silovanja i mnoga druga zla koja su se doga đ ala isklju č ivo na teritoriju napadnutih država.

Glavni smisao udruživanja bio je odvraćanje oružane agresije, a ako do nje i dođe, učinkovita kolektivna obrana.

Dostatno je pregledati (u pismohranama, knjižnicama ili na internetu) brojne osnovne povijesne izvore koji svjedoče o osnovnim činjenicama iz razdoblja 1991. i 1992. godine, koje se bave temom oružane agresije na Republiku Hrvatsku, osobito na širem dubrovačkom području.

No, ni ovaj dokument u 4 točke koje se bave NATO-om ne prikazuje konkretan razlog (sigurnosna platforma, sigurnosno jamstvo za slucaj oružane agresije, važni politicko-savjetodavni mehanizmi, partnerski ciljevi) zašto bi NATO bio jedini ili najbolji izbor za takvo nešto.

Ta, tko je u Hrvatskoj tada tijekom srbijanske oružane agresije - mogao ne vidjeti dvadesetak tisuća ubijenih građana.

Zahvaljujući istraživačkoj hrabrosti i objavljivačkoj upornosti novinara, mnoge činjenice (tekstovi slike i video zapisi) srbijanske oružane agresije su ugledale svjetlo dana.

MILKOVIĆ, BRANKO (Mile), rođen 25.10.1955. god. u Janja Gori, općina Ogulin, prebivalište u Zagrebu, Srbin, u drugoj polovici 1991. god. samovoljno napustio posao u Policijskoj upravi Zagreb i otišao na područje Plaškog u vrijeme oružane agresije JNA i drugih paravojnih srpskih postrojba na Republiku Hrvatsku.

U izlaganju prof. Josipa Jurčevića podrobno se govorilo o golemom prinosu koje je hrvatsko iseljeništvo, krajem 1980 - ih, dalo procesu uspostave demokracije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te početkom 1990 - ih obrani hrvatske države od srbijanske oružane agresije.

Prvi znak oružane agresije bio je napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini, od 1. do 6. listopada 1991. godine.

To samo po sebi ne bi bio problem zbog toga što Hrvatska jest bila žrtva oružane agresije na svoje građane i teritorij.

A u tekstovima crkvenog učiteljstva spominju se tri: »zakonita obrana« protiv oružane agresije, intervencijom pomoći narodu na koji je izvršena agresija te slučaj oružane pobune potlačenoga naroda koja se dopušta u slučajevima »očite i trajne tiranije koja teško ugrožava temeljna prava osobe i u opasnoj mjeri škodi općem dobru zemlje«.

Okrivljeniku se stavlja na teret da je 12. siječnja 1992. u Drinovcima, zaseok Bačići kod Drniša, tijekom oružane agresije bivše JNA i paravojnih snaga iz SR Jugoslavije te naoružanih srpskih paravojnih postrojbi tzv. " Republike Krajine " na Republiku Hrvatsku, protivno Ženevskim konvencijama o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, kao dragovoljac srpske garde, s ciljem da ubije nekog od preostalih Hrvata na tom području, u podne pucao iz puške, razbijao i pretraživao stvari po kućama, ispalio rafal metaka iznad glava dviju starica (A.

SPO navodi da se Hrvatska ne suočava ni sada ni u sagledivom razdoblju s prijetnjom izravne oružane agresije na svoj teritorij.

Optuženi Saša Počuča proglašen je krivim što je, u razdoblju od kraja kolovoza 1991. godine do početka siječnja 1992. godine u Kninu, tijekom oružane agresije tzv. JNA i paravojnih snaga SR Jugoslavije i naoružanih srpskih paravojnih postrojbi, nakon što su pripadnici« Martićeve Milicije »protupravno lišili slobode civilne osobe (Šimu Čačića, Antu Mioča, Dragu Šimića, Ivana Šimića, Ivicu Zrna, Živka Mikulića, Mirka Pilipovića, Ivana Požega, Ivana Buljana i Milu Slavića), pripadnike Hrvatske vojske (Jakova Ćosića, Žarka Matendu, Ivica Graberskog, Nenada Lazarušića, Mihu Peruša, Ivicu Matića, Željka Mrkonjića, Josipa Keselja, Božu Franića, Tomislava Grubišića, Zdenka Blaževića i Denisa Delića) i pripadnike MUP-a (Radoslava Bobanovića, Mirka Medunića, Ivana Škorića, Antu Slavića, Vladimira Mikulića i Ivana Atelja) te ih zatočili i zatvorili u Okružni zatvor smješten u prostorijama stare i napuštene bolnice u Kninu, gdje je optuženik zatočene civilne osobe kao i zatočene ratne zarobljenike svakodnevno tukao nogama, šakama, gumenom palicom, kundakom od puške, drvenom drškom od motke, drvenim kolcem, palicom i dr. tvrdim predmetima, na nastale im ozljede stavljao kuhinjsku sol, gasio žar cigareta u ustima, punu šaku kuhinjske soli stavljao im u usta, silio ih da žar cigareta i kuhinjsku sol progutaju, silio ih da jezikom operu pod od WC, ustima kupe opuške od cigareta po dvorištu zatvora, silio ih na oralni seks, na način da jedan drugome naizmjence stavljaju penis u usta, prijeteći im da će ih ubiti i odsjeći im penis ako to ne budu činili, što su oni u silnom strahu i činili, a uslijed čega je kod imenovanih civilnih osoba i ratnih zarobljenika, zbog zadobivenih teških tjelesnih ozljeda, kao npr., prijeloma kostiju, unutarnjeg krvarenja, raznih drugih tjelesnih ozljeda, te zbog psihičkog zlostavljanja i maltretiranja, nastalo trajno oštećenje tjelesnog i mentalnog zdravlja, te trajna invalidnost.

U vrijeme oružane agresije na RH Živanović (pripadnik KOS-a iz Novog Sada), u blizini vojvođanskih mjesta istočno do Novog Sada Stajićevu i Begejcima (životinjske farme), protivno odredbama međunarodnoga ratnog i humanitarnog prava, organizirao je logore za zarobljene pripadnike MUP-a i ZNG-a te civila s područja Vukovara, Tovarnika i Ilače.

Kao što se od vanjske oružane agresije Hrvatska oslobodila vojno-redarstvenom operacijom ' Oluja ', primjereno bi bilo političko-gospodarski plan deblokiranja stvaralačkih snaga Hrvatske nazvati Oluja 2.

Još ranije, od travnja 1992. g., počela je nova, dvostruka, ratna drama Splita vezano za početak totalne srbijanske oružane agresije na BiH.