u našem se malom kolektivu nedavno pojavila mlada pripravnica. o obitavanju toga bića u ovom staništu i njenom izgledu znao sam samo iz priče, kao da je tajanstvena ptica Dodo. njezin ju je šef, očigledno, dobro čuvao od pogleda ili ju je, bezobzirno, ugurao u neki kutak svog odjela i zatrpao poslom, tek nekidan zatražih od njega da neke podatke pukne na server kako bi se njima poslužio u jednoj analizi (koju, bajdvej, radim da bih izbjegao bitnije misaone poslove). ništa od toga, kaže, pobrisao je fajlove, ali može na papiru, ako hoću ponovo unositi ma samo daj što daš, ako treba i radit ću samo da ništa ne radim poslat će, veli, kad uhvati vremena ni pola sata nakon našeg razgovora na vratima moje radne sobe pojavila se Pripravnica. pripovjedači, dakle, nisu lagali. mala je odista zgodna. šta zgodna, da sam Sioux za nju bih odmah dao pola tuceta ponija i ono krzno albino bufala koje već pet generacija visi u našem wigwams-u. (i spričavam se svim ženskim udrugama ako će ovo tretirati kao poziv na prodaju ' ' bijelog roblja ' ', ali to je samo izraz mog evidentnog ushićenja pojavom). danas je ponovno zablistala u mojoj sobi. donjela je neke potvrde na potpis. predložih joj da sjedne i sačeka. odmah ću pogledati. i službeno ozbiljnom facom bacih pogled na papir. nikada nisam tako dugo isčitavao te dosadne, na isti kalup pisane, potvrde kao tada. od slova do slova. slovkao sam u sebi kao prvoškolac nebi li njeno prisustvo potrajalo što duže. podigoh glavu. smješkala se. meni kao pojavi ili meni kao napaljenom bezveznjaku. ma koga briga, smješkala se, i to je dovoljno. - ovdje je prilično hladno rekla je iznenada naravno da je hladno kad sam u sobi naslijedio klimu koju je neko odavno naštelio na 22, a u seljakanju se izgubio daljinac pa temperaturu reguliram uštekavanjem i ištekavanjem klime iz naponske mreže. - hladno? to je zato da dugo ostanem svjež - ha ha vi ste neka lako kvarljiva roba - o da, a onda, što je najgore, kvarim i sve oko sebe, kao breskva u gajbi - da, čula sam - a što ste to čuli, molim lijepo? - pa da vas se moram paziti mater vam zavidnu. jednog ću dana eutanazirati sve te brbljive kokoške ko onomad kad se pojavila ptičija gripa. u krugu deset kilometara oko sebe. zavrtanjem vratova, motkama, bejzbol palicama, vatrenim oružijem, petriotom - zar izgledam tako opasno? - ne znam, ali kad god vas vidim na piću ste s drugom djevojkom e, da, recept koji očigledno uvijek pali za stjecanje ' ' ugleda ' ' u društvu. a sve je samo stvar taktike nastojim svaki započeti razgovor, bio on privatni ili službeni, nastaviti uz piće u ugodnom okruženju nekog kafića. i to ' ' prometnog ' ' kafića a ne neke skrivene šupe. ne zato da bih bio viđen (dobro, malo i zato) nego da pokažem da ništa ne skrivam, da nemam pritajenih primisli kakve se obično, na djelu, iskazuju u mračnim kutovima skrivenih provincijskih kafića. takvi razgovori su uvijek opušteniji i ugodniji i omogućavaju bolje upoznavanje sugovornika (što smatram bitnim osobito u službenim razgovorima). osim toga, kad kažem Mom Svjetlu U Tmini da sam bio s tom i tom u ' ' prometnom ' ' kafiću odmah joj je jasno da ' ' tu nema ničega ' ' jer ' ' da sam htio da me ne vide otišao bi u neku šupetinu u Pripizdini Donjoj, zar ne? ' '. daklem, dokle god me vide na javnom mjestu, nisam opasan - da, ali samo na piću mogao bih vam to objasniti, ali morali bismo otići na piće - pa ne znam razmislit ću gledam je kako stoji ispred drvenog mosta što se nadvija nad mutnom rijekom i gleda u pravcu mračne šume obavijene maglom na drugoj obali. vidim kako se premišlja krenuti preko ili ostati na sigurnoj obali. taj strah od nepoznatog podiže joj adrenalin, razbuktava maštu i organizam u tijelu stvara veliku količinu hrabrosti kao protutežu tom strahu. nasmijala se - još ću razmisliti

Prije agresije na Irak devedesetih godina oko 70 - 80 % Amerikanaca je podržavalo agresiju jer su popušili priču sa nuklearnim oružijem.

Zemlja gdje su vlast i kriminal povezani više nego igdje, zemlja gdje su 72 % populacije ateisti, zemlja gdje su najunosniji poslovi šverc oružijem i naftom Zemlja Vodke i korupcije, zemlja lezbijskog? dua (na slici)

Istoričari kažu da je to prvi atentat na nekog monarha izvršen vatrenim oružijem.

ima li čovjek dušu? naravno, kako bi bez nje. priznajem sretao sam neke što su se trudili da je dobro prikriju, ali... a gdje li se, dovraga, nalazi taj organ kad ga do sada nisam uspio naći niti u jednom anatomskom atlasu svijeta. a tražio sam, od onih staroegipatskih do najsuvremenijih internetskih. tek nešto malo srednjovjekovnih naznaka o njenom postojanja uvjerava me da je tu negdje, u dubini nakupine jednostavnih stanica što su, na nagovor prevaranta Gena, odlučili sklepati ovaj organizam što ga nosim (bez da su za njega tražili moju ikakvu privolu). i koju bi to onda svrhu trebao imati jedan takav nevidljivi organ u ovom mom mehanizmu u kojem svaki njegov djelić ima svoju strogo definiranu ulogu. jedino što mi pada na pamet jest skladište. ali ne ono skladište u koje se slaže gotova roba spremna za lifrovanje po trgovinama. takvo više prilići mozgu. nakupina informacija kao nekakav repromterijal u mozgu prođe kroz završnu obradu i onda se uskladišti sve dok se ne plasira dalje kao dobro uklopljen stav. ne, nije to ni ono skladište otpadnog materijala koje nikom ne treba i gomila se dok ne dođe neko povoljno vrijeme da ga se isprazni na deponiju nepotrebnih stvari. nije moja duša takvo skladište. to je skladište naizgled nepotrebno potrebnih stvari, ona drvena polica u kutu podruma, ona kartonska kutija u garaži što se rijetko otvara, ono krilo ormara koja se nikad ne preslagiva, onaj tamni kutak sobe u kojem se ne briše prašina, djelić tavana iza zavjese od paučine, velika drvena škrinja u kojoj su bez reda i smisla pobacani misli, osjećaji i sjećanja. sve što za života skupih, i onog dobrog i onog lošeg, a što, iz bilo kog razloga, ne htjedoh ili nemogah pokazati ili izreći, sve što sam trebao, a nisam uradio, sve što sam htio, a nisam znao ili smio, bacih u tu kartonsku kutiju, tu nepreslagivanu policu, tu drvenu škrinju ojačanu ukrasima od kovanog željeza i zabravljenu velikim metalnim klučem i ostavih da samuje zaboravljeno. i prisiljavam se, svaki put kad iznova u tu škrinju ubacujem neke nedosanjane snove, neke neizrečene istine što bole više od laži, neke događaje što prijete da postanu uspomene, da ne pogledam, da ne prevrćem, da ne kopam po tim beskorisno korisnim sitnicama jer znam u kakvoj se posudi otrov čuva. i okrećem pogled, kad uz škripu zahrđalih šarki podižem taj poklopac od stoljetne hrastovine, jer znam kako blješte odbaćene misli, znam kako sladunjavom pjesmom, kao sirene odiseja, mame neizgovorene rijeći ' volim te ', jer znam kako tužno zapomaže, kao ostavljeni ranjenik na bojištu, jedna lipanjska noć. i pokušavam, s vremena na vrijeme, izprazniti djelić te pretrpane škrinje izvlačeći, nasumice, iz te gomile, neke stvarčice i ostavljati ih, kao igračku u izlogu, na jednoj stranici bloga, potajno se nadajući da će se nekom dovoljno dopasti da je uzme sebi, da završi u nečijoj pretrpanoj škrinji. u jednom takvom otvranju tog skladišta velikih sitnica, negdje s kraja prošle godine, neoprezno sam, iz tog zatočeništva, pustio neka prastara sjećanja. pokazalo se da nisu zaboravila svoga tamničara i osveta je bila... baš onakva kako se mogu osvetiti neka sjećanja. i što sam mogao? boriti se protiv njih? nisam navikao boriti se sam protiv sebe, ne znam kojim se to oružijem suprostaviti sebi... možda je kukavički, ali pobjegao sam bez riječi, s par nabrzinu skupljenih stvari i djelićem plavokose Stvarnosti, ostavljajući da neki šinteri po zadatku i iz zadovoljstva pohvataju odbjegle krvoloke...

Sunce pravde i zemlju ogrija, hram se mračni zasja zatočnikah, robovima olakšaše lanci: sin dostojni oca prevječnoga obuka se u čelovječestvo, naoružan oružijem pravde i str ' jelama svetog prosvještenja, popirući zlobu i tirjanstvo, dobrodjetelj u hram osveštava.

Za mene ostaje samo jedno pitanje drugo ništa jesu nli mu ga brača " smijestila " sa oružijem ili je stvarno naivac 50 % jedno 50 % drugo jel nemam dovoljno saznanja.

Libijska vojska bila je dobro naoružana večinom zastarijelim oružijem no mislim da si upravu ne može jedna država boriti sa jednim čitavim vojnim savezom (osim ako ima Nuklearku) Sirija je malo drugačija priča oni imaju direktnu potporu Iran, Hezbolaha i Rusije prikaži cijeli komentar

Tek za ilustraciju: Bremmer piše da je najopasnijim oružijem " protiv poretka " proglašena video kazeta sa snimkom opere iz japanskog narodnog kazališta, koja je počela kolati po sjevernokorejskim selima i gradovima.

Druga stvar je da koliko se god trudili ne možete protivnika potpuno razoružat, ali možete birati sa kojim će vas oružijem napadati, a United se odlučio za bekove Reala.

Puno točnih navoda osim nekoliko žaštitari koji prođu obuku za rukovanje oružijem i na poslu svakodnevno ga nose u privatnom životu ne ostvaruju pravo na osnovu škole na dozvolu za nošenje već mogu posjedovati oružije što je velika razlika jer kod posjedovanja ne smije ga se iznositi iz kuće ili stana.: troll:

Gubitkom Sirije kao savezika smanjit ćemu se opskrba oružijem iz Irana a prekinuti iz Sirije.

ma samo me zanima s kojim to oružijem ovdje zveckaju " kojekakvi " branitelji i u koga će ga uperiti... tsa, čovjek se više ne može ni popišati u wc-u a već mu je " neki " branitelj iza leđa... a što smo mi...??? to, zasigurno, nisu branitelji... podrivači i kukavice pravi branitelji šute i uživaju u svom uratku; poput umjetnika odjednom: seljaci na ulice, branitelji na ulice, navijači na ulice... dokle tako? svima su ugrožena prava šta je ovom narodu... a radnici, koji to sve financiraju, se prozivaju, otpuštaju i gazi ih se... sramota

Ista ta Turska je vještačka genocidna tvorevina, nastala na pogromu hrišćana, kurda i jermena a scenario se nastavio do današnjih dana.Njihove serije koje su zatrpale zatupljene mozgove naših ljudi imaju za cilj uvesti je tamo gdje su joj granice nekada bile, ne oružijem, nego zapadnim metodama.Kompletna ova regija u koju treba dodati i Balkan je zrela za armagedon.Turci neče podviti rep, ne boje se nikoga a radi će kako im jenkiji kažu.Prva zanimljiva stvar koja me interesuje su kurdi, prema kojim je Sirija do sada imala korektne odnose.Ma sve ide ka haosu... prikaži cijeli komentar

Mislim da je tužno da Srbi Hrvatima u Bosni očitavaju ovako bolnu lekciju o tome kako se unutar političke zajednice odlučno i s velikom dozom zajedništva, a opet unutar demokratskih pravila igre (jer to je istina, za Dodika se može reći puno toga, ali ne i da je lik koji olako zvecka oružijem, možda zato što ga niti nema, nikad ne znaš:)) uspijevaju polučiti odlične rezultate.

Ipak je potvrđen identitet obiju ubijenih osoba, Pere Martića (38) iz Osijeka i Jadranke Modrić (26) iz Valpova (policija navela inicijale), te da je ubojstvo počinjeno vatrenim oružijem s više hitaca.

Trenutna vlast ne radi po volji naroda i oružijem i novcem podržava grupe protiv čije ideologije je, ustvari većina ljudi.

dan se spremao da postane još samo jedan crveni broj na zidnom kalendaru. vrijeme nekako li la, ljuljuška se kao kolač od želatine, a zrak zlokobno ponedjeljkast. - hajde da pogledamo neki film, reče mi Moje Svjetlo U Tmini - može, odaberi jedan prošarala je okom po polici na kojoj su tisuće filmova skupljale fine čestice kućne prašine. - može ovaj? - daj neki drugi, ovo je horor. rekao sam ti da ne gledam horore - šta je, strah te je? strah? ma ne. samo ne gledam filmove u kojima je nasilje samo sebi svrha, u kojima izopačeni psihopati ili fantomska nadnaravna bića pokazuju svoju snagu nad nemoćnim ženama i djecom. ili me je doista strah? ma ne bojim se ja prizora u kojima maskirani bjegunac iz ludare motorkom pretvara pitomo mjestašce u golemu klaonicu ili nedefinirani vanzemaljac, čovjekomrzac po difoltu, oružijem za masovno uništavanje, rasčišćava teren za veliku invaziju, nego me pomalo strah da će mi se, nakon nekoliko odgledanih prizora, takvi filmovi možda i sviditi. da će se u mani probuditi oni razarajući gen, koji skriveni nosimo još iz doba kad smo pogureni šetali stepama u društvu mamuta i sabljastih tigrova, a koji se tako lako razgoropadi. potreban je samo jedan bolestan um i kritična masa da se u nama pokrene zvijer. zašto bi se, u ostalom, bojao nekoliko sličica s tv ekrana kad svakodnevno, iz straha, činim neke, naizgled, sasvim obične stvari. koliko sam puta ušao u poslugu zbog nekoliko sitnica, a izašao s punim kolicima hrane. hrane koja mi tog trenutka nije neophodna, koja će služiti samo tome da na sebe skuplja zelenu patinu plemenitih pljesni. a zašto sam ih onda kupio? iz pohlepe. prije bi rekao iz nekog podsvjesnog straha da bi mogao ostati gladan. koliko sam puta uvjeravao sebe da je bolje nemati nego imati pa izgubiti. ma da. bi li se tako zdušno uvjeravao da u meni nije bilo straha. da se nisam bojao gubitka. koliko samo figurativnih rijeka nisam pregazio plašeći se da su preduboke ili preširoke, s koliko litica nisam skočio plašeći se nepoznatog koje me dolje čeka, koliko prijateljstava nisam sklopio bojeći se moguće izdaje. koliko sam imaginarnih mostova iza sebe porušio u strahu da će me, na tom putu, možda slijediti. i bilo je, nekako lakše, sve to pripisati opreznosti, prije nego strahu. koliko sam divnih trenutaka, u društvu lijepih dama, propustio samo zato što nisam imao dovoljno hrabrosti priči i reći ono jednostavno ' ' bog ' '. koliko sam odlazaka mogao spriječiti da odlučnosti nisam suprostavio strah. koliko bi su utjeha uštedio, koliko izmišljenih razloga, koliko samouvjeravanja, da sam u sebi zatomio strah. koliko krivih poteza svakodnevno učinjenih iz straha da se ne učini krivi potez. kad samo pomislim s koliko se strahova svakodnevno budim i odlazim na spavanje jedan film s masakrom manje je strašan od vica s Mujom i Hasom. - ma uturi to govno od filma. što je strah za tipa kao ja

A šta je sa naftom, oružijem, pesticidima, nuklearkama, kloniranjem, tužnim pogledima krava i genetskim inžinjeringom u poljoprivredi? a štaje sa rudarima u kini i radnicima černobila itd. to su isto primjeri.

Ja znam da je majci teško kada izgubi svog sina, ali draga gospođo nisu redari dali bombu u ruke vašem sinu da se raznese nego ju je isti ponio sa ciljem da je negdje aktivira i da napravi možda i krvoproliće... i isti vaš sin je bio u društvu osoba koji i dan danas posežu za oružijem u narodnjačkim klubovima i dosjei su im debeli ko biblija ili kuran... svi bi mi bili sretni da do ovoga nije došlo... žalosno je da slobodna i autor teksta uopće nemaju neutralan stav prema ovom slučaju nego konstantno pokojnog sovulja prikazuju kao žrtvu, a ne kao nekoga tko je pokušao aktivirati eksplozivnu napravu

Kao prvo sve te zemlje moraju imati neotuđivo pravo na svoju sopst-venost i suverenitet, on mora biti nedodirljiv, pa tako i država Izrael, Iran i sve druge države u regiji, a Izraelci bi morali pre - stati doljevati ulje na vatru uvijek novim pretnjama, ma gdje je tim akademskim obrazovanim budalam razum, kad im je jedina alternativa eskalacija i oružani sukob, daj budaletine jedne sjednite i pregovarajte ako je potrebno 2000 tisuće dana, ali isključite tu morbidnu i monstruznu zamisao oružijem riješiti goruće probleme.

Evolucija nam je dala mogućnost da sa svim tim oružijem budemo spremni na hirovitost planeta na kojem živimo jer takvu mogućnost prijašnje vrste nisu imale.

Svako konvencionalno ratovanje je samo za takvu silu pitanje igranke koju neće odigrati do kraja........ jer kraj ne postoji, u suprotnom neko bi morao da izgubi a gde se barata oružijem masovnog uništenja kao zadnjom opcijom kraj faktički nepostoji samo za jednu stranu ma koliko god ona u nekim brojevima bila inferiorna ili superiorna.

Sve teže se Egipatsko kraljestvo nosi se sa upadima Libijskih plemena koji u tom periodu sve dublje upadaju u teritorij kraljestva, za par stotina godina egipadsko će kraljestvo pokoriti Asirija koja je raspolagala za željeznim oružijem za razliku od Egipćana koji su koristili isključivo bakreno.

Svi partizanski ratovi vode se baš neprijateljskim oružijem.

Inače se politikom sprovodi mir ćim se sprovodi oružijem-silom - nadmoći to se mora i slaviti i ordenje dijeliti na slavane generale vojnika nema slavnih samo živi mrtvi ili ranjeni...

Prisetimo se afere Iran-kontra, kada je CIA otkrivena u pokušaju da krišom trguje sa Irancima oružijem u vreme zvaničnih američkih sankcija prema Iranu.

Radio je zajedno sa Johnny Fiascoom na OM: Sessions mixu u 2006. godini, na kome su se našle pjesme od Jimpstera, minimal-prog dua Audiofly, Mobilee deep house oružijem Sebo K kao i posljednja izdanja Dirtybirda od Christian Martina i Worthya.

Ako sistem ne valja treba ga mjenjati, a ti ljudi s oružijem iskazuju svoju nelagodbu i svoje stajalište i želu za mjenjanjem sistema koji uništava živce i samo državu.

S kojim se oružijem branite od virusa, svinjske gripe i drugih nametnika..