Oboje znamo, ovo je naša posljednja noć.. kada te boli, neka boli do srži vidjeti čemo čije če srce do kraja izdržati, kad potope te osječaji i kad počneš jecati, ma neka čuje cijeli svijet kad budeš sretna sa nekim drugim, nemoj da ponavljaš istu stvar jer ljubav nije onaj dar koji se baca i zaboravlja...

U predgovoru autor upozorava učenika da taj spis ne bi trebalo dati na čitanje osobi " dok se posve ne uvjeriš da je ona duboko sklona posve i savršeno slijediti Krista. " Pod " oblakom " se razumijeva sfera koja se nalazi izmeču Boga i čovjeka, sfera kroz koju čovjek mora prodrijeti: " Stoga iskorijeni sve spoznaje i osječaje koje imaš o svemu stvorenome, posebno o tome što znaš o samom sebi jer odatle što znaš o samome sebi i što o sebi osječaš, ovisi sve znanje i svi osječaji koje imaš za sva stvorenja.

Ova znanja i osječaji moraju se tako dugo uklanjati dok ne doče vrijeme kada češ zaista i osjetiti svrhovitost takvog nastojanja. " Današnjim riječima rečeno, autor govori o praznini svijesti ili ispražnjenosti duha.

Oprostite ovo nije moj način komuniciranja, ponili su me osječaji, sitija san se nekih dragih ljudi, koji više nema među nama, ali ja ih još vidin isprid sebe, žive samnom, uvik su nasmijani, to su naši anđeli, samo nažalost, prevelika je vaša taština da bi to priznali.

Jako sam sretna, u meni su trenutni izmješani osječaji sreće i zabrinutosti.Toliko sam sretna da me je jednostavno strah opustitit se i uživati u svim ovim promjenama koji se odvijaju na mom tijelu, samo želim da sve bude u redu i onda kad rodim živo i zdravo mislim da ću tek onda moći disati punim plučima

Široka prostranstva osobnosti čine se često iracionalnima i osječaji ih neusporedivo više označuju od zakona logike.

Dok ovo pišem pomješane su emocije, osječaji.. u glavi mi odjekuju navijačke pjesme... Igraj Zadre volim te " " Ajmo bjeli ale ".. i vračaju me u neka možda teža ali sretnija vremena...

Osječaji u ljudima, koje ne mogu riječima objasniti i največi majstori pisanja - to je jednostavno ono, bit života svakoga od nas, i za svakog od nas drugačija... pusa za tebe zvijezdica.

... na putu sam bila od ranog jutra, ali sve je bilo u redu... bila sam uzbuđena zbog povratka i super sam se osjecala... tek kad sam sletjela u ljubljanu i vidjela mamu, tatu i tetu.. nisam to ocekivala... suze su krenule... nisam ni ynala da ce mi toliko nedostajati i da mogu tako sretna biti da ih opet vidim...... ali to nisu bile jedine suze tog dana... sinoć, dok sam s nekim pričala na telefon, preplavili su me osjećaji i opet suze... jednostavno je čitav dan bio previše za mene, previše dojmova, previše novosti, previše riječi... vratili su se neki osječaji koji su u meni čučali potisnuti... žao mi je zbog tih suza...... nadam se da će sutra biti bolje i da ću vrijeme prije povratka u UK bolje iskoristiti, suza je bilo previše...

Ja ne poznajem savršeno nikoga sa Ružičinog bloga komentatore.. Kaj poznajem generalno svi Vi na blogu viste vjernici i vaša deviza je LJUBI BLIŽNJEG SVOGA.. Ja sam dosta komentirao da LJUBAV i osječaji se ne zapovjedaju kaj ima za posljedicu da Crkveni moral je obična laž. I vi taj moral lažni perfektno ilustrirate vašim komentarima zato ja se NE BI HTEL MEŠATI među lakovjerne i praznovjerne. Ali to ne znači da odobravam njihovo postupak ekstremno nekulturan bezobrazana i vrijeđajuči jednu ženu kao TI.. Osim toga nalazim da si dovoljno odrasla osoba i inteligentna da sama znaš i rješavaš probleme sa njima i nisam ti ja potreban.. LP..

Znači neki jaki osječaji su u pitanju, ovdje ovakvi, tamo onakvi ali to je otprilike to u pitanju....

Od kad sam na pollitika.com se konstantno sa raznim trikovima vrijeđa domoljublje i osječaji Hrvata.

Ja sam se malo kasno uključila u ovu temu, ali sam pročitala sve tvoje postove i podosta ostalih.Ja se nadam da će nakon ovoga zagrljaja u krevetu ipak biti sve ok, jer da te nevoli i da mu nisu bitni tvoji osječaji, mislim da te nebi čekao na kauču.Taj zagrljaj mi izgleda kao: draga ali ja ipak tebe užasno volim i oprosti mi za sve.

Oni dozvoljavaju da njihove misli i osječaji gospodare njima, umjesto da im služe.

jedno je kada se tvoji osječaji ignoriraju, to nije pošteno. nimalo. a drugo kada zahtjevaš da 27/7/365 budeš na 1. mjestu ili slijedi prekid.

Mislim da se nitko (do sad) nije pitao dublje značenje tog dobra i zla, mira i rata, naposlijetku i tog raja i pakla... možda i je ali se možda bojao pričati o tome jer ove današnje mlade, budimo iskreni i ne zanimaju takve stvari. baš naprotiv, uopće se ne bi ni sjetili te teme. pa i zašto bi kad im je cilj otići lijepo van, proživjeti taj svoj jedan život i.. gotovo... nepitajući se uopće.. " a.. kamo idem kad PRESTANE ovaj život. kad moje tijelo prestane " raditi ", kad se moja duša ugasi? kamo odlaze naša osjetila, naši osječaji, naša sječanja, nade, snovi... preuzima li itko i ako da.. tko preuzima sve to?? "

Evo, ova pjesma dobro prikazuje kako se sad osječam.Uvijek mi je tako nekako u ovo doba.Večeri su mi najteže kad imam puno vremena za razmišljanje i kad mi fali njegovo tojelo blizu mene da me čvrsto zagrli uz slatke poljupce.Užasno mi fali fizički kontakt, pogotovo kad mi je teško zbog stresa oko faksa i sličnih stvari.Često me i pitaju kako to uspijem izdržati ili kako uopće mogu voljeti nekoga s kim ne mogu " biti " bliska na taj način.A ja više ni ne znam kako da im probam objasniti moje/naše osječaje.Sad više ni ne pokušavam, naši su osječaji tako ionako samo za nas Naravno da bih htjela sexa i romantike, mislim i ja imam potrebe koje imaju i svi drugi, ali mi više temeljimo našu vezeu na komunikaciji i osobnosti, kad je to jedino što sad imamo-jedva čekam ljeto da ga vidim.Naravno da se i privlačimo, jedva čekam da ga malo zaskočim strasno

tiho budi dok suze teku i pune vode rijeke, nemoj dopirati do mene dok rane još bole, osječaji su duboki, i vuku me sa sobom u noć..

Mešaju mi se osječaji tugei ljutnje, ljuta sam na vas gđa, Ljubice, teta Ljubice, kako san vas znala zvat.Ljuta sam, jer se niste trgnuli, nise se borili, znam teško je, znam da boli, sve ja to znam, ali isto tako znam, da je moja prijateljica u godinu dana, izgubila tatu (vašeg dragog supruga), a u nedelju vas, teta Ljubice.Zašto, zašto.ste to dozvolili, tako joj je teško zbog tate, nije se još oporavila, a sada vi, mislila je da je sve u redu, nadala se da će bit, kad ono ko grom iz vedrog neba, telefonski poziv u nedeljno jutro, muk, nevjerica.Znam da niste mogli bez njega, znam da ste bili vezani, ali trebali ste se trgnuti, znam da ste rekli da će te i vi brzo za njim, ali niste smijeli, znam da vas je srce izdalo, ali trebali ste biti još s nama, s njom, unucima, sinom, mamom.Joj kako sam tužna, tužna ča vas više neću vidjet, tužna san zbog moje Mare, nije ona to zaslužila (nije nitko), eto suze mi naviru, s uzdržavam se, čuvajte mi moju prijateljicu, ko ča ču i ja, sada ste zajedno, neka vas anđeli čuvaju, a mi, mi čemo mislit na vas i nikad, nikad vas nečemo pozabit.

Privuće ih strah ili trenutačni osječaji slabosti, a žele preplašiti osobu i oduzeti joj dio njezine energije.

Javljeno mi je da mi je.. osoba... jako draga.. sa kojom sam nakon usranog braka i svega što je bilo od mog odlaska sa curkama i daljnje borbe imala lijepu " vezu ", ništa " posebno ", samo osoba koja je bila tu kad sam trebala nekoga da mi skuha kavu u 5 ujutro jer mi je dijete opet ostalo u bolnici, ili da me sasluša, glumi rame za plakanje ili se ćak veseli skupa sa mnom... osoba koja je bila tu za mene u bilo koje doba dana ili noći........... "..... nema ga više.... " ta rečenica preko telefona koja još dan danas odzvanja kao gong u glavi.... ta bol... praznina... osječaji koji su bili neopisivo teški... sve to u jednom trenutku se sjurilo kao lavina kroz tijelo, srce, dušu... taj četvrtak kao da je trajao dugo.... ta minuta kao da je trajala još duže... ostadoh bez osobe koja je bila dio mog života... bila jako lijepi dio mog života... nisam razmišljala šta će biti niti kako će biti... htjela sam samo da ta bol nestane... druženje tu subotu sa prijateljima koji su ga znali bila je većer koju bi on htio...... i utorak sam preživjela... donekle... sve je to bilo... nešto nestvarno... ali...

Barba je ponudio malenu sobu u podkrovlju. oskudno opremljenu. tri ležaja i stari dvokrilni ormar. i kupaonica na kraju hodnika. ubrzo je stiglo i veselo društvance koje sam zapazio na trajektu. dva tipa i tri djevojke (iz Čakovca, kako sam poslije saznao). neobična kombinacija za ljetovanje. kao ' ' ful haus ' ' u pokeru. karte koje garantiraju dobar blef. jače od dva para, ali slabije od najslabijeg pokera. druga soba u podkrovlju odgovara. dečki će spavati na podu osim ma koga briga. i onako sam u sobi mislio samo prespavati. a i dečki plaćaju pola smještaja. ne više. mora se znati tko je ' ' gazda ' '. dva smo se dana viđali samo u polutami sobe i jutarnjem redu za pranje zubi. plaža na kojoj sam trošio svoje vrijeme bila je daleko od svega. dva usamljenika koja oplakuje more. treće sam veće dobio ponudu da izađem s njima. više kao izraz uljudnosti nego potreba za druženjem. pristao sam, više iz uljudnosti nego potrebom za druženjem. par litara crvenog vina, boca ohlađene kole i gitara. kulisa koja bi, kao, trebala garantirati dobar provod. hoće li neko konačno zabraniti takve filmove u našim kinima. sjedio sam na plaži, čvrsto držeći svoju bocu, kao hobotnica tek uhvaćen plijen, i pogledom tražio sklad među zvijezdama. žice gitare baš nisu shvaćale nakanu prstiju Gitariste, ali društvo to nije smetalo da hvata ritam nekih poznatih pjesama. šuti sam. i onako sam te pjesme već otpjevao onda kada sam imao kome. - ti se na zabavljaš? ne odgovara ti društvo rekla je, iznenada, kroz smješak, Čakovčanka. što je to u ljudima da imaju potrebu s nekim započinjati razgovor kad shvate da njemu nije do priče. u prvi mah sam pomislio da se branim šutnjom, da bezobrazno od nje zatražim na uvid diplomu psihijatra, da bez riječi napustim mjesto koje mi je bilo strano koliko i ja njemu. ali, u tom sam društvu bio gost svojom voljom i valjalo mi se tako i ponašati. par riječi razvojene dugim račanovskim pauzama i gutljaji vina, što je pijanstvom postajalo sve bolje. kako je rječita ova tišina. koliko različitih priča može satkati iz jedne izgovorene riječi. gledao sam kako se njena mladost hvata u mrežu Sažaljenja koju je na brzinu razapeo onaj predator Ma Nije Mi Ništa. zoru je dočekala s glavom naslonjenom na moje rame i držeći me čvrsto za ruku. kao da se plašila da će svjetlost razbiti čaroliju njenih šaputanja, da će njen osmjeh izgubiti moć tjeranja tuge, da njene pospane oči neće moći zaustaviti usamljenost koja me vabila u svoj zagrljaj. tog me popodneva pronašla na mojoj plaži. a i ja svašta serem kad sam pijan. ležala je u narančastom bikincu na toplom glatkom kamenu i razbacivala osmjeh po malenoj plaži. nezaustavljivo je pričala o ljudima koje neću upoznati, o mjestima koje neću vidjeti o događajima koje ne bih htio ponovo živjeti. plaža je brujila njenim dijalektom, a moja se usamljenost povlačila sve dublje i dublje tražeći tako potreban mir. tu noć, dok je društvo brijalo po plaži, ja sam je gledao kako spava. čuvao sam njene snove i i prstima se, kroz njenu kosu, lagano šunjao kao da kradem ljubenice u susjedovoj bašti. a u meni je tisuće malih eksplozija pretilo je da izbije na površinu, kao zatočena lava kroz grotlo naizgled ugašenog vulkana. i strah je postajao sve veći. nisam si mogao dozvoliti još jedan rastanak. k vragu, koga osječaji vode kroz život na kraju tog puta osječajima i plaća. prvi je jutanji trajekt gurao pred sobom zeleno more. bijela je zapjenjena brazda nestajala u daljini kao most u magli.

Kad smo se našli na zadnjoj kavi, priznao mi je da ga u biti koči moj dečko, da se zato boji poslat poruku, ali ono najbitnije rekao mi je da njegovi osječaji nisu tako jaki kao moji.

upravo sam se vratila sa mimohoda koji se već tradicionalno održava u gradu Vukovaru na 18.11. građanka sam tog grada i svake godine na ove dane, kao i većinu mojih sugrađana obuzimaju me čudni osječaji, stariji se prisjećaju kako je to bilo te užasne ' 91

Neki osječaji koje do sada nisam osjetila.

nažalost to je tako, jel žene to učine od čovjeka, ja kad god sam se zaljubio u neku djevojka ona me odbila, i onda polako kroz godine počinju nestajati osječaji

Navodi me saznanje, potreba i domoljubni osječaji, posljednje je vrijeme da u Hrvatskoj danas, ožujka godine Gospodnje 2013. imenujemo čestite, provjerene i rodoljubne Hrvate, a Vi draga braćo i sestre u Đurđevcu takvoga i imate.

možeš li mi opisati koji su to izvorni osječaji jer mi osim ljubavi ne pada na pamet niti jedan, pošto se meni čini da svaki osjećaj ima razlog a prema tome nemože biti osnovni, osim ljubavi koja je sama sebi razlog te evo ushita koji je drugi osjećaj koji mi djeluje kao da nemora imati razlog

Ne mogu dalje osječaji su u pitanju...

Ja nisam uspio definirati kako nastaje vjera kao i ljubav, odakle ti osječaji ugrađeni u ljudima, čak i u životinjama.