I tako sam dovršio svoj posao šefa press službe, napisao posljednji i završni tekst i mogao ostatak vremena potrošiti lunjajući po Varaždinskim Toplicama, lupajući se u glavu što nisam napisao kako je na svečanoj večeri jedino gospon Slavek imao kravatu, kako je Zoran šarmantan u svom bademantlu, kako je Kaća uspjela nagovoriti uvažene predavače i voditelje radionica da izvode svašta pred objektivom njezina fotoaparata i kako ćemo nestrpljivo čekati Devetu školu ne bismo li vidjeli te fotografije, kako je trio TTT (Tribuson-Turković-Tribuson) usklađeno ulazio u dvoranu hotelskoga restorana, a na izlasku se dijelio na dva TT, dok je treći ostajao u žučnim raspravama za šefovskim stolom, kako su svi oni koji nisu posjetili robnu kuću u Varaždinskim Toplicama, a posebno gornji kat, ostali prikraćeni za neponovljiv doživljaj, kako je rijeka Bednja beznadno smeđa i mutna, kako je bijeli kostim za kupanje, s crvenim cvijećem, na onoj lutki u izlogu sve vrijeme bio odjeven naopako, kako je dobar sladoled u slastičarnici pokraj rimskih termi, i kako se pila najbolja kava na svijetu, na jednom balkonu, u kišno prijepodne, u dvoje i kad je cijeli svijet stao zbog toga, i »još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti«, kako bi to lijepo rekao Arsen, ali eto, nisam sve to napisao i sad mi je žao i jedino me tješi što se na rastanku ljubim s nekim od polaznica (jako, jako lijep običaj) i što se nadam da ću njih i druge vidjeti opet, iduće godine, na Devetoj školi medijske kulture.