Pripovjedača je uvjeren da bi odbacivši komunističku Rusiju istovremeno odbacio i svoje dječačke i mladenačke uspomene: sjećanje na tužno i spokojno lice žene koja u knjizi čuva pismo poginulog mladića, sliku djevojčice koja trči ususret baki, mirna proljetna popodneva na osunčanoj pristanišnoj platformi, životnu priču dvoje staraca koju je slučajno čuo jednog olujnog dana, djevojku koja uranja lice u stručak visibaba, bijelu ljepotu beskrajnog voćnjaka u cvatu...