To znači da je novinarstvo napokon osviješteno, naravno više na ulici, u razgovoru na radnom mjestu, djelomično i na medijskim rubovima, ali ne i u medijskom mainstreamu, ne samo kao neko područje prepuno stručne etike i borbe za uzvišene vrednote poziva, pa kao takvo i autonomno polje legitimne borbe za bolje profesionalne i radne uvjete, već baš kao heteronomno polje u kojem, najuže povezano sa stanjem u drugim sličnim zanimanjima u društvu, danas vladaju prekarni radni odnosi, odnosi radikalne radne obespravljenosti, u kojima većina angažiranih (ne i zaposlenih), pritisnuta egzistencijalnim ucjenama, nema vremena ni sluha za bilo kakav moralizam, pa u nekom smislu ni za štrajk kao " luksuz ", ako ne i nešto gore.