Konobarice kojih je još (socijalistički) previše, pa jedna za doručak nosi samo kavu, a druga samo pribor za jelo, ne smiješe se gostima, ne znaju strane jezike (tek tu i tamo pokoja mlađa, a starije vidno strepe da će ih bezdušni novi privatnici otpustiti, čemu otečene noge izbrazdane kvrgavim venama dobrano pripomažu), fijakeristi, mahom Romi, koji si ne taru glavu poput bečkih ili praških što se njihovi konji istrpavaju ravno na ulici, prosjakinje koje uzimaju s terase lokala ostatke sladoleda (što ih prokšena zapadnjačka usta nisu pojela) i daju ih svojoj željnoj musavoj djeci, dok njihov posramljeni sunarodnjak konobar nastoji stvar zabašuriti nespretnim smiješkom (i procijeđenom prijetnjom nevoljnici neka se smjesta izgubi).