U posljednjih pola godine primijetio sam da, kad auto otključavam, sve normalno radi, otključa se i zablicaju sva četiri pokazivača smjera.

Jer ne zaključavam, ne otključavam, jer vjerujem da nitko neće provaliti, već eventualno pristojno pokucati i ući. jer nema potrebe za silom, jer provaljivati znači biti nasilan, nepozvan se ušuljati, uzeti nešto moje, umjesto da me se lijepo pita da li je nešto na dar ili na posudbu

Moju tišinu probija kucanje na vratima sobe, dižem se i otključavam vrata kako bi ih otvorio.

Parkiram auto, izlazimo, zagrljeni prelazimo kroz vrt do kućnih vrata, ljubimo se dok vadim ključeve, otključavam ulazna vrata, ona se penje ispred mene stepenicama, hodajući iza nje meraklijski je odmjeravam.

Otključavam ulazna vrata u stan i dok spremim ključeve nazad u džep, ona je već prhnula dijagonalno preko cijeloga stana, usput odbacila ogrtač i upalila televizijski prijemnik.

Otključavam vrata stana i već u hodniku vičem: - Ledo

Dobivam ključ, otključavam auto, povlačim kvaku, staklo vozačkih vrata se malo spušta, staklo koje se veže na njega se pomiče malo prema stražnjem kraju vozila - sve se to obavlja u djeliću sekunde koliko vam je potrebno za povlačenje kvake i otvaranje vrata.

38. Ogrebotine na vratima Poštovanje, Imam na vratima od vozaca ogrebotine od kljuca na mjestu oko brave, ne tako velike da bi morao farbati cijela vrata ali vidljive u tolikoj mjeri da me živciraju kad otključavam vozilo. Pa me interesira sto mogu uciniti po tom pitanju osim farbanja citavih vrata te ako bi stvarno farbao vrata da li bi se vidjela razlika u boji novoforbanih vrata i ostatka karoserije. (kolika je uopce cijena lakiranja vrata?) Hvala

Priznajem to samom sebi, dok otključavam vrata stana i odlazim u svoju sobu, izbjegavajući roditelje.

Napišite " Jedinome ", bila je rekla i bol me prožima od tog sjećanja dok se uspinjem ludom brzinom i za čas sam na svom katu, ispred svog stana, kopam po džepovima, tražim ključeve, konačno ih nalazim, otključavam vrata i ulazim u stan.

Otključavam onih 5 - 6 kompliciranih brava i zasuna i otvaram, a na vratima je dječak od svojih desetak godina koji se ljubazno smješka i kaže: " Striček, možete li mi pomoći sa nešto novca? " Taj mali nije iz Zadra, mislim ja.

Tiho otključavam vrata: namjera mi je iznenaditi Alenku, svoju mladu i lijepu ženu.

Dođem neko veče u svoj podstanarski stan... otključavam vrata, sav se tresem.

Čvrsto ćeš mi stiskati ruku dok otključavam stan.

ponedeljak... kišan, tmuran dan.. nakon 2 tjedna godišnjeg odmora, godišnjeg odmora provedenog doma.. kod mame.. nema ljepšeg... i tako uljuljana u san stižem u rijeku.. u hladan stan, na trećem katu.. kiša pljušti ko luda, a ja naravno nemam kišobran. ni parking odmah ispod stana... parkiram se 50 metara dalje, kupim torbe, košulje na vješalici i lagano po pljusku do sive stare zgrade.. otključavam vrata.. a sveme guši, Rijeka, stan, samoća... ruke mi lagano otkazuju i stvari spuštam samo na pod, sjedam u mrak, u tišinu... Ne znam ni gdje su mi misli.. doma sigurno.. nešto zvoni.. u prvi tren ne reagiram da je to moj telefon.. melodija koju dugo nisam čula, bed of roses.. znači da me dugo nije zvao.. bila doma dva tjedna, a zadnjih 10 dana se nije ni javio, ni ništa... i eto ga sad.. onako pokisla u mraku hladnog stana slušam njegov glas i ne čujem o čemu priča... samo mi je napameti kako sam slaba na njega i kako je prokleto dobar emocionalni manipulator.. stari prijatelj koji je preko noći postao više... al kojemu je očito samo seks na pameti.. i onda odjednom čujem samo paranje zraka i pitanje: gdje si? zašto nisi kraj mene? ili si se nekome žurila u Rijeku pa si krenula dan ranije? poklopila tupo slušalicu, ugasila telefon.. i plakala.... nemam ni snage ni volje za takvog njega.. da je sve bar normalno da sam doma, da sam doma sve bi bilo drugačije...

Otključavam vrata kuće, On stoji iza mene.

Lepim rečima, lepim mislima otključavam škrinje.

Jednog jutra, odlazeći na posao, otključavam Spačeka (uvijek sam se pitao što ga uopće zaključavam kada ima pokretni krov koji se može otvoriti izvana, no rečeno mi je da ako netko uđe preko krova dok je auto zaključan, onda je to provala, a ako nije onda to nije provala, pa sam ga zaključavao) i primijetim da Fićo ima nove novicijate gume.

Međutim, kada je ovaj Meksi par skužio da sam i ja u bicikloredu i otključavam svoju krntiju, sramežljivo su se odšetali desetak metara dalje ne bi li me pustili da na miru zajašem svoje baščelik biciklo.

Dok otključavam vrata stana, pokušavam se sjetiti kad sam posljednji put osjetio bol zbog njenog nestanka iz mog života i čudim se nesjećanju.

Htio sam bacati novčić, ali jedina kovanica mi je u autu - s njom otključavam kolica u SuperKonzumu i full mi je lijeno izlaziti van po nju.

Ovi do mene lijevo peku neku mesinu i krumpire, ovi desno pokušavaju smućkati neku vegetarijansku juhicu (a cura nema pojma o kuhanju jer dečka joj često sretnem dok otključavam vrata i stalno skuplja one letke od raznoraznih dostava, odnosno, koliko shvatih ona je vegetarijanka, a on gladan), a susjeda iznad mene je još jutros poslala svog muža po špeceraj koji se, naravno, još nije vratio.

Zaključavam jedna, druga, treća vrata.. Četvrta zaključavam kad iziđem.. Svakodnevni uredski ritual.. Otključavam i zaključavam.. Bojim se da sam samo ključar postala, a oni i nisu baš na cijeni, a trebali bi biti..

Nešto me nema ovih par dana, a razlog je prozaičan: potjeralo je čitavu firmu na kolektivni godišnji, a doma imam pretpotopnu kantu od kompjutera i najsporiju moguću vezu - nisam baš toliki freak da otključavam lokote i dešifriram alarme samo da vam se javim... ovo danas je slučajno... vjerujte mi, nisam internetski ovisnik... pa ću i ja vama vjerovati.

B. šuti, šutke izlazimo, otključavam auto, stavljam nogu na gas i uspijevamo stići u deset i kvarat i dva (to bi bilo 10:17, jel '?).

Reklamiram se po kafiću, zovem konobara X puta i on donosi, donosi i donosi cugu I društvo je odjednom veselo, krajem oka skužim njega osmjehnem se samo (a u glavi mislim, jooj kako bih te sad odmah tu ispred sebe, noge bih ti otpale da se došetaš korak bliže meni) Okrenem se, u tom trenu oko struka osjetim ruke njegove ruke: Hello mu velim večer se nastavlja do dugo u noć, u vruću ljetnu noć Zujimo kao krijesnice u noći, društvo se ponapijalo Već se razdanilo, dovozi tj. dovoze (hehe) me kući Izlazim iz auta, u sebi ponavljam, ti si trijezna, ti si trijezna, stavljam sjajilo na usne u 5:30 ujutro da imam svježi look ako stara slučajno ustane ili nedaj bože stari Otključavam kuću, pri zatvaranju vrata padne mi torba, lupim vratima sve je cool velim si, imaš ti curo godina nije bed ako stara ustane Gladna sam, ali kako sad jesti, probudit ću nekoga čujem nešto škripi, ukočim se na hodniku, skidam štikle penjem se uz stepenice, ne nema vremena za skidanje šminke, legnem u krevet smijem se sama sebi 15 min.

Otprilike kao da ne otključavam vrata svoje kabine, nego ulazim u Indianu Jonesa, na krevetu me čeka velika, šarena kobra.

Mudro sam sve vrećice preuzeo na sebe... sad smijem mrvu zaostajati za majkom i neće biti sumnjivo što ja ne otključavam vrata - pune su mi ruke

Znatiželjno otključavam sandučić i uzimam poveću i smeđu omotnicu, pa je pažljivo izvlačim.

Pričekam koliko treba da me primijete i otključavam učionicu. (Često, premda najčešće petkom popodne, učenici urliču, zavijaju i vrište dok prolazim pored njih, pri čemu zamišljam da sam kakav antropolog koji istražuje egzotična urođenička društva.