Otupiš i govoriš o tome, ne znam, kao o dobrom danu i o onima u Kašiću dvadeset osmorici.

Očvrsneš, otupiš, poludiš i zavoliš sve to.

Onu od koje otupiš - manje boli, više duševnog mira.

Kad ti se neko ukazuje 40 000 puta, pomalo na to otupiš.

I svi oni raznorazni potezi njega i prethodnika čine te da otupiš.

Da, zaista kad otupiš je lakše.

Koliko suza i strahova moraš vidjeti da otupiš, zagubiš toplinu?

Ne znam koliko je točan mit: " Ma pusti naše psihijatre, oni te samo nakljukaju ljekovima i onda otupiš ".

To je sranje nad sranjima, uzjebe te, podemoniš, otupiš na svih 5 čula i postaneš žednokurca baba koja ne zna ni sama kako je proživila 90 godina trošeći se po noćnim barovima i lukama diljem svita, okrugla velikoga.

Možeš savršeno proučiti protivnika i postaviti igru baš na način da protivniku " otupiš " najjače oružje, ali što će ti sve to vrijediti kada primiš jedan veoma nesretni gol.

Kad otupiš je lakše; kažu mi katkad neki stariji ljudi, što manje osjećaš, što si hladnokrvniji i ne daš da se netko poigrava s tobom to ti je lakše u životu.

Više ne znaš ni tko laje, otupiš.

Al, ruku na srce, nije ni njima lak posao-nakon cjelodnevnog buljenja u prazno, otupiš... ko police u koje buljiš i s kojih brišeš prašinu.

Otupiš na kraju, prije su me minusi puno više rastužili nego sad...

Ja volim biti u okolini koja će me stimulirati da se protegnem malo više iz svojih okvira... i to sam i radila, ali dalje više ne ide... i onda jednostavno ili otupiš i prepustiš se ili ideš dalje.... Ja se definitivno ne želim prepustiti, ja želim ići naprijed u svakom pogledu, haha.... sad zvučim kao na predizbornom skupu, haha... jednostavno moj duh žudi za novim znanjem i novim spoznajama... jer svi koji imaju pojma o ičemu, znaju da što više znaš postaješ svjesniji činjenice, koliko je znanje široko i ogromno " znaš, da ništa ne znaš "... i da je život učenje do smrti.... Mene je uvijek zanimala sociologija i psihologija, hm baš čudno... i definitivno sam pročitala tonu literature... i bez obzira kako se neke stvari ponavljaju, svako malo naiđeš na nešto novo što u tebi probudi onaj osjećaj ushićenja i uzbuđenja... ne znam kako bi vam to opisala... jednostavno vam se otvore neko novi pogledi na svijet oko vas... taj osjećaj je nezamijenjiv... a da ne pričam o onoj emociji kad si dao sve od sebe, ali i više, kad si se toliko zgrčio da i sam ne vjeruješ da to imaš u sebi... pa to je mrak.... Ima par epizoda u mom životu kad sam bila u takvim situacijama, pa to je preporod... jest da to za sobom nosi i stes, strah od neuspjeha, možda, ali te neki crv uvijek gura i ne da ti da staneš... jer ne smiješ

Da li znači da otupiš pa ti postane svejedno što te netko izigrao?

Što je najbolje ti to nakon nekog vremena i ne primjećuješ, jednostavno otupiš.

Ako ste prebliski zasitit ćeš se njegove pojave i otupiti na njegovo fizičko prisustvo, a ako ga viđaš premalo postoji mogućnost da ga počneš doživljavati ko neznanca i emotivno otupiš..

Nakon nekog vremena otupiš, opustošiš se i ostaje samo onaj iskonski, prvi očaj.

Ima stvari koje me uredno smetaju i koje pokušavam promjeniti (na sebi, na drugima, u mom okruženju) ili barem tražim neki kompromis za njih.. no s vremenom se naučiš i živjet s tim problemima i nekak ti se ne čine više tak velikima ili jednostavno otupiš, oguglaš i štajaznamštasvene na njih.

Prvi put je najteže, onda poslije otupiš od tih padova i samo pratiš djetetovo stanje

No, s vremenom otupiš, ali to nije cilj.Što se tiće prostora i stvari koji te podsječaju na bivša vremena, promjeni malo raspore, boje zidova i sl. Ja sam upravo u rekonstrukciji stana, na radost oboje klinaca, i eto, prošla je godina i pol, ona i živi u susjedstvu, ali sada nam više ne fali toliko

Može li se naprosto dogoditi u toj prevelikoj podražljivosti da prestaneš suosjećati (otupiš) ili prolupaš?

Ali, ima jedna stvar otupiš na sranja.

Ali je najjači uspjeh kada nečiju oštricu tvrdoglavosti otupiš (baciš kost)