Juče sam te ostavio u 4 i evo palim komp, a ti opet na forumu.

Nakon utakmice koju je moj klub dobio 5:0 dolazim doma palim komp i odem na net vidijeti šta kažu pojedini portali kako su oni vidjeli utakmicu.

Jednom kad naučim baratat sa jednim od hrpu onih turbo kompliciranih alata za upload slike (nije da je komplicirano, al meni se ne da zaj.. s tim na poslu jer ne stignem baš, a doma nit ne palim komp), stavim vam slikicu reze prošlogodišnjeg kartanja.

Kaže da ne al nekako mi je u toku s onim " Bumbarima " tja oduvjek ja kažem da je on 007. Ispričam ja kako Purgeri kukaju slaba im termika oko Lučkog, zone do 2000 m to im priznam za hendikep al termika? Zavide oni nama na pet meterskim stupovima i njušim ja da oni nas ne shvaćaju ozbiljno jer da mi dođemo na Lučko curili bi Osječani sam tako a oni bi kod nas ko zna kolke kilometre pobrali-oprostite lege purgeri tak sam ja to shvatio.A Mićo sam nabacio smajl.Onaj mićagovski.. Dobro Mićo pa jel ti zato mene i križa stalno slao jedrit na muku 17 - 18 sati popodne na pol metra metar dizanja, a stvarno prvih 5 jedrenja su mi ove godine i bila taka.E krešo šta je šef prizno, prizno je iskreno da nas se neće sramit gdje god nas poslo i to iskreno ne onaj njegov bulšit odgovor.I tu ga je negdje oteo neki " Bugar-in " pa ja zdimio kuć. palim komp a ono nož u leđa glup i gluplji otišao u Mađu i letio u Brodu.Mađarska na jugu?

Sretan rockas bloguu:) Jako je koristan, postao mi je onak kad palim komp prvo idem vidit mail pa seo.hr pa onda sve ostalo:) Mogu reci u jednu ruku i jedan od najzasluznijih sto sam se vise zainteresirao za SEO;)

Moram paziti kako se izražavam. osobito navedenu frazu koristi kad ja palim komp.

I niš, kaj, ujutro se ustanem u isto vrijeme, rutinu zadržim, isti set kapa-rukavice-šal, na istom mjestu prelazim cestu, kroz dan radim iste stvari, dođem doma, ključeve stavim na isto mjesto, klopa, knjiga, malo brljavljenja po doma, čaša, stolac, palim komp.

Nismo se čuli nekih par dana, ja nemam na računu a ljudi obično zaborave one koji nemaju na računu ali danas mi je poslao poruku: " Mirjanice, ja bi te stvarno htio vidjet, nismo se dugo vidjeli i ne zanima me ako ne možeš ja ću te čekat u parku koliko god je to potrebno " Došao je oko 8 (jer sam ja, naravno, pristala da se vidimo) i bili smo skupa negdje do 11, tj. prije 11 sam došla kući... i tako ja sva sretna dođem kući, palim komp, bila minut-dva na facebook-u i počela pisat post kad meni stiže njegova poruka: " Mirjanice, ja sam još u parku, nekako ne mogu otić i htio bi te opet poljubit... " meni bilo žao da bude sam u parku, pa sam morala otić i ja... dobro je što do parka imam 2 min i tako smo još malo bili zajedno pa je otišao... jadničak se mora budit u 6 Joj, jedva čekam da ga vidim opet... i da poljubim one njegove slatke mekane usnice...

ne znam.. sad kad razmisljam o mom danu, skuzim da sam zapravo nasla neki samo moj ritam, neki raspored, koji mozda nikom ne bi imao smisla, ali meni nekako da.. ujutro, kad se probudim, skuham si kamilicu (kavu nesmijem), izadjem u vrt, palim komp, javim se tu, zvrcnem starce, brata, sestru da vidim kako su svi... ako je lijep dan prckam sad po vrtu, cupam, sadim... ako je kao danas, ne mrdam sa kompa.. popodne znam otic do grada, tamo izgubim par sati... vratim se, palim komp i zasjednem do gluho doba noci.. samu sebe potjeram u krpe negdje oko 2, pa ako imam srece spavam, ako ne onda se vrtim, mozgam, citam knjigu, pusim: D i cekam da padnem u komu... i tako iz dana u dan

jutro u zagrljaju kiše. ustajem, palim vatru u šporetu, hvala Bogu, imamo drva. kuham kavu, djeca se bude, protežu se u krevetu, gledaju crtić. palim komp, pregledavam ove stranice, čitam, pišem... malo na fejsu.... spravljam doručak djeci. ovom manjem jutarnju bočicu a stariji ono što ima u hladnjaku. nije neki izbor al zadovoljan je. usput nabraja kako mama opet nije kupila voćni jogurt.: (

Gasim komp (produžnu letvu isključivam iz napajanja, čekam 2 min da se sva struja iz komponentii eventualno isprazni) čekiram spojeve CPUfan sve 5. Palim komp opet i normalno boota, ali CPUFan i dalje ne vrti.

Ulazim u sobu, palim komp i skidam odjeću sa sebe.

Dolazim kući, palim komp i vidim da je Ibra opet igrao simultanku.

Glupo je reći da nemam vremena za blog, jer imam... ali nekako uživam u praznicima totalka (barem se treudim).. palim komp samo da poslušam koju pjesmu i to je to... tužno ali istinito...

Danas tek u 13 sati palim komp. prvo sam izveo Lori, pružio joj medicinsku njegu (problemi sa analnim vrećicama, moram joj stavljati tople i vlažne obloge), odjurio do bolnice naručiti se za specijalistički pregled (tek 5.09.), a zatim u FINU poplaćati bezbroj računa, i konačno kod svoje doktorice, koja mi kaže: " Terapiju ukidamo

Vucaram se do doma palim komp i tražim neke informacije oko organizacije putovanja na utakmicu četvrt finala (kasnije se ispostavilo protiv nesretnih Turaka).

Dolazim znojan na posao, kao da sam žvalio Aliena, penjem se do ureda i palim komp.

Sad sam to sve instalirao... svaki put kad palim komp mogu ic na cugu, dok mi svi ti programi sve pretraze...: D Ali onaj programcic svejedno nemogu instalirat...: D: confused: Nadam se da ce sad virusi bjezat od mog kompa ko od vraga: D

Njenu višu razinu od milja zovemo multitasking. Meni već godinama jutra počinju multitaskingom: budi me zvuk mobitela (bipkaju neodgovoreni pozivi i poruke), u isto vrijeme palim komp, kuham kavu, biram odjeću, surfam portalima, čitam novine, lakiram nokte, stavljam maskaru, čekiram fejs...

Vidim vani sunce, palim komp, trešti St.

Vraćam se s tržnice, palim komp, rusku adresu, mislim nešto nije u redu, ono slobodan dan u meču za titulu svjetskog prvaka u šahu.

Dolazim kući palim komp listam po bookmarksima i otvaram http://humoranetumor.com/ i saznajem da je jedan jako mlad život ugašen. Ne znam da li ste ikad čitali Vidin blog ali ona vam je jedna super curka koja je jako jako bolesna (ako imate sat vremena viška pročitajte si kao se treba nosit sa bolešću). Nisam upoznao curu ali sam je redovito pratio na blogu i na TV i ta me vijest jako rastužila i naljutila.Naljutilo me to šta ovi sa bloga.hr nisu u stanju nešto tako stavit na naslovnicu, naljutilo me to šta nema toga ni na jednom portalu a cura bila HEROJ da takvog nema nigdje na svijetu, ali bitno da se OSUĐENIM ratnim profiterima dižu spomenici, po njima nazivaju ulice, trgovi i dižu revolucije jer su oni kao branili nešto i nekoga a kuće su se same zapalile i starci si iz dosade pucali u glave.

" Au pičku materinu ne opet " to se zove buđenje, ne zvoni mi aps nikakav alarm.. budim se svojevoljno, iako mi se spava za popizdit.. eventualno mi frendica ujutro posalje poruku ako imam Dakicevu crnu zbirku zadataka iz matematike... naravno odgovaram sa " ostavljam ti griznju savjesti jer si me " probudila " i jer mi nisi trebala ti ostavit poruku " tonom i privodim kraju dramu kratkim odgovorom " ne ".. poslje se oko sat i pol do cca 10 i pol 11 vucaram po kuci jer jos neznam sto cu sa sobom... ili idem jest nesto ili se tusiram ili isprobavam robu koju cu obuc u skolu... nerjetko je to samo jedna kombinacija crnoga tako da nema prevelike filozofije oko toga... poslje 11 pisem zadacu i tu i tamo nesto ucim.. usput gledam opru pa se rasplacem pa sam sjebana cijeli ostatak dana.. naposljetku rucam.. eventualno nes fino, pa se dobro nazderem onda mi bude malo slabo u busu. oko 13 h idem na stanicu cekat bus koji dolazi tek oko 13 i 15 al ja rađe cekam bus nego da on " ceka " mene.. ulazim u bus.. pun kurac ljudi unutra po obicaju, gledam ako je kakvo prazno mjesto gdje bi mogla zgnjezdit svoje velicanstveno dupe, al bez uspjeha, saljem mrke poglede svima koji sjede i odasiljem lose vibracije... kao i inace. dolazimo do doruge stanice gdje ulazi moja frendica i jos stampedo podivljalih ljudi koji također žele uć u vec na debelo jebeno natrpan bus u kojem ja ne sjedim vec stojim spestana između dvojice iliti starcica iliti nekih apsolutno balavih prvasica.. a ako mi se bas posreci prignjecuju me babe.. pa onda pizde.. " pomakni se nazad otejen sest tuka pa pazi s tun borsun " jebite se svi skupa kolektivno.. di da se pomaknem? da probijem straznji dio busa i da doslepam prikolicu samo za nas otrovne i neuracunljive u bozju mater srednjoskolce? os mi ti nosit torbu? ti je mogu stavit u krilo ako sjednes?.. ma mislim kaman.. neke stvari stvarno dignu tlak.. te pogotovo, zato ja ujutro idem s busom na 7.. poluprazan.. pravi mali raj gdje mozes sjedit ko covjek i spavat.. ili mahnito ucit nes... ili ako ti se posreci sa deckom sjedit na duplom sicu i uzivat.. mada je to sad prava rjetkost.. nazalost... dolazimo do zeljeznicke.. to tako zovemo jer to i je zeljeznicka.. tamo se isprazni bus.. al ono totalka tako da ostanemo samo nas par ubergenijalnih gimnazijalaca i par nonica.. tek onda nađem mjesto pa se vozim samo par jebenih minuta jer je nasa stanica za ispadanje odmah poslje te... izlazim van vjetar me pocne udarat i samarat ko da sam mu nes skrivila.. vratila bi mu istom mjerom jer me pocinje zivcirat.. pomalo se vucem do svevisnje nam skole dok frendica i sestricna trce... samo daj.. ljepo lezerno cekam prijelaz preko pjesackoga i laganim korakom prelazim prijeko.. secem korzom i uocavam ljude.. puno njih.. nikog nepoznam al fasciniraju me jer svatko leti za svojim brigama pa ono.. fascinantno.. dok secem do skole obicno idem kraticom koja prolazi kroz " tunelcek " u kojem je smjesten restoran sa plodovima mora.koji put bas fino mirise tamo, pogledam na mobitel blank fkors nema preidivnog duplog ruba na zaslonceku koji bi me upozorio da imam novu poruku.. jos uvijek se pomalo vucem uzbrdo dok sva krepana i zadihana ne dođem do vrha, zahvaljujem manjku kondicije i sebi samoj.. tesvim dragim ljudima koji mi svakodnevno tupe da pocnem trcat (fakof)... preveliko dvoriste ispred skole odise prevelikim dvoristem i ostavlja dojam prave gimnazije.. sto saksa u pretjerano velikim kolicinama.. otvaram vrata, velika su i mrzim ih i skripe ko vrata iz horror filmova... penjem se dobro znanim stepenistem ispozdravljam ljude koji su zasluzili da budu pozdravljeni i dođem do drugog kata (onaj di je oglasna ploca) pravim se ko da citam nes a zapravo cekam frendicu.. pocnemo se zajebavat.. u smjehu i zajebanciji odlazimo do 3 kata gdje nas ceka nasa svakodnevica-pakao... prvi sat je uvijek sugav.. nikako da svrsi, vegetiram kad zvoni se budim... unutarnje migracije su postale uobicajene (migracije unutar skole tj spustanje sa 3 na drugi kat kako bimo se skupa sa frendom mogli zajebavat ispred zbornice iliti oglasne ploce.. u izvanrednim situacijama dole silazimo samo po hranu na automat ili u situacijama kada sam ja na rubu odlazim po duplu crnu kafu..) drugi sat.. meni obicno zanimljiv.. al svejedno nah bas.. treci sat je kao poslan s neba.. brzo prođe jer sam svjesna cinjenice da ce marenda i da cu setuckat po svjezem zraku i zderat ko manijak... konacno marenda... setuckam i zederm ko manijak, gusim se od smjeha u ozbiljnim situacijama pizdim i time privlacim ogromnu pozornost na sebe.. ok to uvijek radim kad se raspistoljim... poslje dođemo u skolu sjednemo a dvije bogomdane crne kozne fensi stolice i razglabamo.. ja promatram frendicu i njenog decka, znam bolesna sam, al volim se prisjecat nekih stvari.. znam bolesna sam, odlazimo na 4 sat na kojem se meni pisa jer sam prvotno unijela prevelike kolicine tekucine u sebe... preskacem 4,6,7 sat jer se događa isto.. unutarnje migracije itd.. samo da napomenem.. 7 sat.. na njemu sam totalno off.. poslje tog sata locem duplu kavu.. pa radim debila od sebe i msilim da sam svima zanimljiva a zapravo vec svima idem nakurac.. na korzu se malo razbudim, dok secem do stanice iako mi bus krece tek za pola sata.. cekam bus s frendicom pa eventualno pjevamo ojesme od Jon Lajoie-a ko debili i plesemo ko da smo napusene... normalno uz to ide eksplicitan text pjesme.. (vaginas, penis-es, cocks, peckers, balls, sexual intercourses, etc) šoleman otvara vrata i ja prva ulazim nutra.. poslje sofera fkors.. pokazujem pokaz, sjedam na prazno mjesto.jer je bus plouprazan.. tonem u slusalice muziku i svoje misli koje se raduju jer je prosao jos jedan psihotican, sjeban, šugav, čudan, nepodnošljiv dan... u tih pola sata sto putujem doma obicno razmisljam o decku. ok doma sam.. konacno.. letim u sobu, palim komp, logiram se na msn.. naravno nema nikog pametnog pa se razocarano vracam u kuhinju kako bi svojoj dragoj familiji dala daily report.. navecer inace neradim nis sa se skolskog tipa tice... ili jedem ili se zivciram.. koji put i jedno i drugo.. inace samo visim na netu, msnu.. ili samo cekam ako cu dozivjet neko ukazanje.. kad se umorim ili kad mi je vec dosta zivota odlazim umrijet na neko vrijeme.. prije nego zaspem obicno razmisljam os vemu i svacemu.. onda zaspim do jutra oko 9.. gdje pocinje opet ista drama

zakaj? več tjednima svako jutro palim komp, idem na naslovnicu tportala i tražim tvoju novi blog - i sad ovo... pa nemreš vjerovat. uglavnom, sakupi motivacije pa se vrati a ja ću i dalje svako jutro provjeravat dal si tu (ili na nekom drugom portalu:)

E ovako, racunalo mi je staro 7 mjeseci.. i sada sam kupio novu graficku.. geforce 7600 gt fatality 256 ddr3, maticna je as rock.. proc. amd athlon 4200.. tj. 2200 x2.. i 3 gb ddr2. problem se dogodio kada sam stavio spomenutu graficku.. a problem je sljedeći: kada palim komp nekada mi stane na welcome screen i zamrzne se, a nekada se ni to ne pokaze, vec samo plavi ekran..

Lagano palim komp, konektam se još lakše, klikam Gaj-blog...

Evo ovako jutro ja palim komp i ono ispise podatke procesora, rama itd, i inicializira USB kontroler i stoji

Ulazim u ured i palim komp skidam kaput ulazim u sustav mail uzimam šalicu uvijek isti postupak dvije žličice nesa dvije žličice šećera i dvije žličice bjelila odlazak u drugu sobu aparat za vodu topla voda i napitak je gotov i tu nastaje problem

Palim komp ko i normalno prije, on počne cviliti beep..... beep..... i na tome i ostane, onda ga ja ugasim, pa upalim, pa ugasim, pa opet upail, i onda nekad proradi, a nekad ne.

Kad postave i zadnju sa prevodom, uzimam vikend i palim komp, flaša vina, kutija maramica i opleti: rolleyes: