jučer je bio i prvi ultrazvuk. mrzim ta jutra kada potpuno izbezumljena s neprekidnim osjećajem punog mjehura čekam svoj red... u međuvremenu, između munjevitih odlazaka na wc jer po onom nepisanom pravilu, prozovu te baš kad na sekundu izađeš iz čekaonice, obožavam promatrati ljude oko sebe. nađe se tu različitih parova i različitih žena. ostala sam iznenađena koliko muž i žena nalikuju jedan drugome. ne fizički, iako ima i toga, koliko kretnjama, postupcima, govorom i odjećom. muževi su zaista ogledalo žena. na svakome vidiš kakva je atmosfera toga jutra bila u kući. tako je i kod nas. ako sam ja bila smirena, i mm isto normalno izgleda, a ako je bilo panike zbog kašnjenja ili one bez ikakvog razloga, tek toliko da se paniči, mm izgleda kao da ga je nevera izbacila na obalu. ponekad mu se dogode i različite čarape, ali govoto uvijek, kao da to namjerno radi, obuče najgoru i najstariju majicu koju sam već odavno smotala u najdalji kut ormara i koja nikako ne ide uz traperice. a ako su traperice, onda uz njih moraju, ali moraju, ići najstarije tenisice. kad ga takvog vidim, čak više i ne urlam, samo mu kamenim pogledom dam do znanja da se vrati u ormar.