Nasljednik i protagonist srednjoeuropske tradicije intelektualiziranoga esejizma (kakvu nalazimo, npr., kod Krausa i Rilkea, pisaca koji su snažno utjecali na Krležu), pisac je u esejiziranju cijeloga svoga proznoga spisateljstva nerijetko izbrisao granice među žanrovima: tako se misaono-esejistički pasaži pojavljuju u romanima i novelama, a posebno u dnevnicima i putopisima.

To se zapravo odnosi samo na reportaže, u kojima su lirski pasaži nužni i sami po sebi prirodni.

Međutim, način na koji su ti tekstovi građeni, njihova struktura, ritam, pripovjedačko-dijaloški pasaži, te mijene dokumentarnog i fikcijskog koje nisu uvijek na prvi pogled raspoznatljive, dali bi nam za pravo i da sve ove tekstove nazovemo - pričama.

I dinamički, jubilarne Comete Es funkcioniraju vrlo dobro - tihi i glasni pasaži bili su jednako sigurno izneseni, a prijelazi između njih nisu bili skokoviti ni rastrzani.

Drugu grupu predstavljaju slike, metafore ili čitavi poetski pasaži koji šifriranim jezikom, dakle, implicitno, izražavaju Pavićev pogled na književno stvaralaštvo.

Dugi meditativni pasaži, eliptične replike i neprestane aluzije kombinirane sa stalnim odgađanjem bilo kakvog konkretnog očitovanja, nakon nekog vremena znaju postati strašno naporni te zbog toga čitanje postaje probijanje kroz stranice, sve u nadi da će se, napokon, iz svega toga nešto i izroditi.

Harem, naga ženska tijela, erotski pasaži uglavnom lezbijske prirode...

Svi pasaži su odsvirani bez trunke primjesa, jedino je bio primjetan nedostatak energičnosti koja krasi završnicu poznatog uratka klasične glazbe.

Ovi eterični pasaži često unose osveženje u razgovetno pripovedanje, ali je, s druge strane, u Hercegovoj prozi prisutna i izlišna doza dramatičnog, za koju smatram da je jedan od većih neprijatelja uspele kratke forme, što otkriva da se autor u konstruisanju pojedinih priča nije dovoljno dobro snašao u pronalaženju ubedljivih izlaza iz zapleta, pa je pribegao prvom rešenju.

Usprkos zahvalnu predlošku (drama Milana Grgića) koji je izbjegavao imenovanje strana i za ono vrijeme ipak neobično govorio o Holokaustu na simboličnoj razini, kao imanentnom ljudskom zlu, Hranjenik je manje dojmljiv Mimičin film; njegovo su breme bili određena kazališnost teksta i glumačkih izvedbi, a Mimica je, uz mnoge kvalitete (lirski pasaži filma koji kao da upućuju na skriveno zlo suprotstavljeno ljepoti prirode koje ima čak i u logoru, u zalascima sunca na žici, podsjećaju na slične motive u Kaja, ubit ću te), kazališne okvire katkad teško razbijao, pa premda je dijelove filma prenio na otvoreno, u dvorište logora interijerne scene ostavljaju bolji dojam nego eksterijerne, dok je lajtmotivski kadar stupanja logoraša po blatu (bliži plan) banalan ne samo prvi put nego i previše puta uporabljen tijekom filma.

Literarno ruho Matešićevih proznih medaljona krase brojni lirski pasaži, naročit pripovjedačev smisao za dijaloge i osobit dramaturški intoniran naboj fabularnog tijeka, kao i vrsno izgrađena narativna osnovica utemeljena na realnosti, premda kadikad svoje literarne uzlete ima u bajkovitost, ili pak u transcendentalne pripovjedačeve dispute o konačnim stvarima Čovjeka i njegova svijeta.

Bandićevo je poglavarstvo onako usput potpuno izostavilo iz svojeg obračuna izračunavanje barem okvirne cijene vrijednosti zemljišta na kojem je planirana izgradnja velikog stambeno-trgovačkog centra s dvije etaže podzemnih garaža, trgovačkim centrom koji bi činile natkrivene ulice, galerije i pasaži u prizemlju i mezaninu te stambena deveterokatnica.

Jedna od njih je i Maranatha, već dobro znana kolaboracija skladatelja Thompsona i tekstopisca Ante Ivasa, šibenskog biskupa i Perkovićeva intimusa, u kojoj se nasilno spajaju žešći simfo-rock pasaži s intimističkiom duhovnim ozračjem.

Gruba stvarnost, koja kroz slučajnost otkriva laž i izdaju, spustit će junakinju na zemlju, i kroz masku prkosa i ponosa razotkriti - i to su ponajbolji pasaži u cijeloj zbirci - slapove unutrašnjeg očaja.

Violončelistički pasaži skladatelja Davora Bobića i nekonvencionalni stilski kostimi Tonča Vladislavića pridonijeli su izražajnoj jednostavnosti predstave.

Naime, zbrojeni zajedno soul-funk groove, afro-beat u reprezentativnom izdanju te melodija koju nisu poništili niti jazzy instrumentalni pasaži poput čestih Femijevih sola sopran i tenor saksofonom te trubom ili pak odličnog izlaza u prvi plan trombonista imali su i himničku snagu i hedonistički naboj rasnih plesnih brojeva.

Lullyjeve uvertire, tečni i uredni recitativi, plesna intermeca, divertismani i orkestralni pasaži između scena postavili su shemu koju je promijenio tek Gluck gotovo sto godina kasnije.

No ovaj put Ishii Tarantina križa sa znamenitim prvakom obiteljskih filmova lako-meditativne izvedbe Yasujirom Ozuom (dominacija horizontalnih kompozicija kadra i pregršt statičnih, nerijetko nedogađajnih kadrova duljeg trajanja, spor tempo, melankolično-lirski pasaži s prizorima prirode), a inzistiranje na ekscentričnim likovima u obiteljskom okružju itekako može asocirati i na klasičan film Franka Capre U grob ništa ne nosiš garniran fantastičnom dimenzijom najomiljenija Caprina uratka Divan život.

Najbolji su dio filma tokijske sekvence i CGI-porn-pasaži.

Cijela priča ovog baleta služi samo kako bi se povezali pasaži veličanstvene koreografije.

Publika se ne zamara, glazbene ideje su tematski i ritmički raznovrsne, orkestracija nikad ne djeluje monotono, jer se divni pasaži za solo-instrumente izmjenjuju s raspjevanim zvukom cijelog orkestra.

Jonathan Safran Foer je uspješni, nagrađivani romanopisac (na hrvatski su prevedene njegove uspješnice Sve je rasvijetljeno i Jako glasno i nevjerojatno blizu) koji je iskorakom u publicistiku začudio književni svijet. Jesti životinje, to impozantno djelo istraživačkog novinarstva u koje su integrirani izuzetni autobiografski pasaži, Safran Foer je napisao s nakanom da bude dobar roditelj.

Već sami D Agatini pasaži (a to pokazuje koliko jedna antologija može biti živahna, na čemu bi mu pozavidio svaki urednik) nude rekvizite preljubničkih skokova s jedne kategorije na drugu, koji bi cijeli novi naraštaj pisaca mogli osposobiti za pokretanje jednog impresivnog i relevantnog književnog pokreta.

Vjerojatno najsveobuhvatnije Benjaminovo djelo, a to su Pasaži, kroz tisuću stranica rukopisa, najvećim dijelom izmrvljene, sasvim fragmentirane naracije, nastoji rasvijetili jedan grad.

Boli me ona stvar za Valenta, mene zanima samo njegova književnost. (Nikolina (27), prof. 07.04.2006. 03:18) Evo, opet je na djelu silana poetska imaginacija: fini mutni pasaži boje čega - jasno, boje crnog vina

Oni fini mutni pasaži crvene boje, to si dakle htio kazati?

U svakom pogledu, neobičan je Ivaniševićev potencijal uživljavanja u vlastite opise: kad su u pitanju lirski pasaži i prepleti, to je gotovo« pjesma u prozi », puna finih titraja, mirisa, smiraja, drevne idile u bukoličnoj pokrajini, dok se, naprotiv, u opisima mučenja kršćanske raje i naturalističkim scenama bitke, doživljava pravi horror, na rubu stresa.

A najbolja je pjesma ona čiji se ne-magični pasaži na kojima je pjesnik naporno radio približavaju, u teksturi i intenzitetu, trenucima magične slučajnosti. "

Pa smo se puno puta sjetili Oktogona u sklopu palače nekadašnje Prve hrvatske štedionice, kao i Zakladnog bloka na istočnoj strani Jelačićevog trga, sa zgradama pretežno poslovne namjene kroz koje prolaze pasaži i koji je postao kvalitetan gradski prostor. RANDIĆ: Nasuprot tome, svi novi poslovni centri, a posebno u Zagrebu, jer se tamo najviše i grade, ustvari su potpuno zatvorene zgrade, u koje ne znaš ni gdje ući, jer se te staklene fasade spuštaju do partera.

Pasaži Vedrane Rudan koji u prozi možda daju opći ' ženski ' okvir epizodama iz svakodnevnih života drugih žena, u predstavi su tek nakalemljene sekvence bez pravog dramskog razloga koje dodaju na dužini, a ne služe gotovo ničemu.