To si ti », mrmljam u neugodnom izdahu,« podne je », kaže ona, manje da se ispriča zbog uznemiravanja (možda nisam sam, možda sam doveo neku djevojku kod sebe sinoć) već da logično opravda svoj poziv: zaprepašteno se čuje kako izgovara tu frazu tonom patetičnog prigovora,« podne je », kao da je ona bila točna na nekom sastanku odavno dogovorenom a ja ne, ja neskrupulozan, nerigorozan, neiskren, zaboravan i ne, kaže si ona odjednom (trebao bih moći spustiti slušalicu), radije kao je, silazeći odavno stepenicama, htjela ublažiti moje razočaranje, maskirati njen bijeg dobacujući s dna stepenica, neodređeno, taj lagani sastanak:« Nazvat ću te sutra u podne »- i možda je to napravila taj dan, ne uspijeva se sjetiti, možda mi je zaista rekla« sutra u podne », nekoliko godina kasnije onda zove, eto ja sam, podne je.