Potrošio je penzionere kao interesnu lobističku stranačku grupaciju, satro Hrvatsku socijal-liberalnu stranku, od koje su ostala samo dva Budišina provincijska kriptonacionalista, a drži se još Hrvatska seljačka stranka, koji će morati poduprijeti vladu, kako bi je Sanader uopće mogao sastaviti, iako je svim čelnicima te seljačke asocijacije iz tri sjeverozapadne županije plus jedan metkovićki logističar, u sukobu s hadezeovskom nacionalnom centralom, istodobno u personalnoj uniji s njenom dubrovačkom uspostavom, iako im je, dakle, jasno da ulaze u smrtni zagrljaj.

Bili su u personalnoj uniji sa Litvom.

Stoljeće poslje Norveška je postala manji parter u personalnoj uniji sa Danskom, i Oslo je izgubilo svoje značenje preobrazivši se u provincijalni upravni centar.

Grenland je bio pod Norveškom upravom od 11. stoljeća pa do 1814., kada je vlast data Danskoj, iako su Danska i Norveška bile u personalnoj uniji stoljećima.

Hrvatska je u personalnoj uniji s Mađarskom od 1102. do 1527. godine, u početku su na prijestolju Arpadovići, potom Anžuvinci, te kasnije slijede kraljevi pripadnici raznih dinastija.

To je bilo moguće zato što su u to vrijeme Hrvati živjeli u državnoj zajednici s Mađarima personalnoj uniji.

Kada su 1102. g. predstavnici dvanaest hrvatskih plemena, kojima je na čelu bio upravo Juran od plemena Kačić iz jadranske Hrvatske, s Kolomanom sklopili »pacta conventa« o personalnoj uniji Hrvatske s Ugarskom, 23) tada je i Neretvanska krajina kao sastavni dio Hrvatske slijedila uglavnom njenu sudbinu.

Na Bečkom kongresu 1815. odlučeno je, da Brazil postane posebna kraljevina u personalnoj uniji s Portugalom.

Zaključak je da su ovi u personalnoj uniji i međusobno solidarni, a sa socijalno ovisnima nije solidaran nitko.

EYRIR Sitni novac Islanda, koji je do 1944. g. bio u personalnoj uniji s Danskom.

Takvo objašnjenje svakako ne pristaje personalnoj uniji, ali nju autor ionako ne spominje.

u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;

Odlukom Bečkog kongresa Luksemburg je 9. rujna 1815. postao autonomno veliko vojvodstvo, doduše preko vladarske kuće Oranje-Nassau u personalnoj uniji s Nizozemskom, iako je bio član Njemačkog Saveza.

Pa cekaj malo, ako je Hrvatski sabor doneo odluku o personalnoj uniji sa Ugarskom 1102. godine i kasnije sa Austrijom, zasto su se onda Frankopani i Zrinski bunili, pa to je bio dobrovoljni ulazak u zajednistvo?

Treba se podsjetiti pomalo skandaloznog događaja iz jeseni prošle godine, kada je u najviše predstavničko tijelo stiglo Vladino mišljenje o izvještaju o radu AEM-a i njezina Vijeća u prethodnoj, 2011. godini, koje je po prvi put bilo kritički intonirano u odnosu na ta dva tijela koja su, u personi Zdenka Ljevaka, objedinjena u personalnoj uniji.

Bas kao Hrvatska u personalnoj uniji gdje nije bilo nekih velikih spona sa minulom kraljevinom i narodne zali za Petrom Svacicem.

Međutim, zbog napada s istoka i otpora hrvat skog plemstva nisu Mađari mogli " na sablji " zauzeti Hrvatsku, nego su sklopili ugovor 1102. prema kojem se hrvatsko kraljevstvo priklju čuje Ugarskoj čiji je kralj prema personalnoj uniji zajednički vladar.

Hrvatska je bila u personalnoj uniji s Mađarskom od 1102. do 1527. godine.

I Gdje je sada onaj lik sto je tvrdio da je Bosna bila Vazal a Hrvatska u personalnoj uniji?

Nakon smrti hrvatskih kraljeva, zemlja se našla pod vladavinom Mađarske gdje je i ostala u personalnoj uniji do 1918. godine.

Ona se na našoj povjesnoj magistrali u sklapanju međunarodnih ugovora i političkih paktova manifestira još od davne Pacta convente iz godine 1102. i poklanjanja kraljevske vlasti mađarskom kralju Kolomanu, kojemu hrvatski redovi i staleži povjerovaše da ćemo u personalnoj uniji s Mađarima skladno kohabitirati kao taubeka dva. Ta se naivnost kreće i od onoga našeg veledušnog ratovanja 1389. na Kosovu Polju protiv Turaka, u kojemu smo bezglavo ginuli za tuđe interese; od one viteške bitke hrvatskog bana Emerika Derenčina na Krbavskom polju 1493., u kojoj Turke dočekujemo na otvorenom bojnom polju, umjesto da ih napadnemo podmuklo iz zasjede; od onoga tragičnog sabora u Križevcima 1526., kada hrvatsko plemstvo uzima za vladara tuđinca Ferdinanda Habsburgovca, koji će ih tobože braniti od Turaka, umjesto da biraju svoga vladara Krstu Frankopana; od onoga nesretnog sabora 1527. u Cetinu, kada Habsburgovce biramo za hrvatske kraljeve, koji vladaju i dave Hrvatsku do godine 1918; od onoga junačkog juriša u sigurnu smrt Nikole Šubića Zrinskoga 1566. u Segetu, umjesto da lukavo spasi vlastitu glavu i živote hrvatskih ratnika; od onoga besmislenog ratovanja hrvatskih vojnika 1632. u Bečkome Novom Mjestu, kad su podmuklo pozvani u pomirljivu audienciju u Beč, a onda podlo gurnuli njihove glave pod carsku i kraljevsku sjekiru; o onoga somnambulnog lutanja polihistora i misionara Jurja Križanića po Rusiji 1671., gdje širi utopističke ideje panslavizma i slavenske uzajmnosti, a Hrvatima savjetuje da se odreknu vlastita nacionalnog imena i da se nazovu Moskovitima; od onoga brzopletog prihvaćanja od hrvatskih staleža Pragmatične sankcije 1712., koja je rezultirala centralizmom i ungaro-germanizacijom čitave zemlje; od romantičkog vođe ilirskog pokreta Ljudevita Gaja, koji odbacuje politički kroatizam grofa Janka Draškovića i širi paslavizam, pa se i on odriče hrvatskog imena u korist imaginarnog pojma ilirzma; od one proklete Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., koja postaje legitimnom osnovom za mađarsku eksploataciju i mađarizaciju Hrvatske; od onih jugoiluzija Josipa Jurja Strossmayera, koji sanja o utopističkom jedinstvu srpskog pravosavlja i hrvatskog katolicizma, pa se i on odriče atributa hrvatski u korist novoga jugoslavenskog imena; (I tako su se svi naši velikani odrekli svoga konkretnog subjekta za volju apstraktne cijeline - M. Krleza); od one herojske pustilovine Eugona Kvaternika, koji s naivnim pouzdanjem u pomoć francuskog cara Napoleona III. diže 1871. Rakovačku bunu, koju austrijski kordoni sa srpskim kraišnicima ugušuju, a njega iz zasjede ubijaju; od one maglovite i lunatičke Krfske deklaracije i ulaska Hrvatske u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno 29. listopada 1918. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kada nas zahvaća elementarno povjesno zlo; od Trumbićeva kukavičkog potpisivanja Rapalskog ugovora između Kraljevine SHS i Italije 1920., u kojemu talijanskoj iridenti dariva Istru, Cres, Lošinj, Lastovo, Zadar i Rijeku i koji srlja u čaršijske marifetluke bjelobradog Cincara Nikole Pašića, sve dok ga lukavi Baja kao ministra vanjskih poslova podmuklo ne izigra i namagarči; od političkog kapitulanstva Stjepana Radića i njegova ulaska 1925. u beogradsku kraljevsku vladu, kada u beogradskom manežu pleše s kraljicom Marijom srbijančicu a kralju Vitezu Aleksandru, koji ga nakon atentata posjećuje na smrtnoj postelji u Zagrebu, ljubi ruku; od one fantomske Meštrovićeve skulptorske inspiracije Vidovdanskog hrama, kao simbola snage i pobjede jugoslavenstva; od onoga kupinečko-čaršijskog sporazumštva Vlatka Mačeka, koji lakovjerno nasjeda na cincarsko-srpske protokolarne trikove Dragiše Cvetkovića o punoj autonomiji Banovine Hrvatske; od onoga Pavelićeva somnambulnog povlačenja u svibnju 1945. prema zapadnim Saveznicima, u naivnom uvjerenju da će hrvatske izbjeglice, vojsku i civile prema Ženevskim konvencijama o ratnim zarobljenicima velikodušno prihvatiti i da ih ne će izručiti u klaonicu krvožednim Titovim srbokomunistima, da se nad nevinim žrtvama izdovolje; i na kraju, do ovog eurofidestičkog puta prema Europskoj uniji, na kojemu nikako ne možemo spoznati, da ova romantična europska žar ptica, koja kruži nad našom stvarnošću, nije ništa drugo nego obični lešinar, kojega smo često nad našim povijesnim stratištima bespomoćno promatrali.

Budući je Crkva, kao crkvena institucija, i Vatikan, kao mala, ali u međunarodnim odnosima vrlo utjecajna država, vrlo uvjetno rečeno, u svojevrsnoj personalnoj uniji ", jer je vrhovni poglavar Crkve ujedno i državni, dakle svjetovni poglavar jedne države, ne treba dodatna mistifikacija ovog Papinog čina, a da bi isti pobudio toliku pozornost.

U cijelom razdoblju koje je prethodilo sklapanju nagodbe, kao i nakon toga, razvile su se između hrvatskih i mađarskih povjesničara i političara rasprave o autentičnosti dokumenta poznatog kao Pacta conventa, koji je navodno sadržavao odredbe sporazuma o personalnoj uniji između mađarskog kralja Kolomana i hrvatskog plemstva, a predstavljao je jedan od temelja Hrvatskog državnog prava.

Na razvoj hrvatske pravne povijesti utjecala je činjenica da su Hrvati od 1102. do 1918. živjeli s Mađarima, najprije u personalnoj uniji (isti je kralj vladao i Hrvatskom i Mađarskom), a od 1527. obje su države bile u državnoj uniji u okviru Habsburške monarhije.

Hrvatska je bila u personalnoj uniji s Mađarima od 1102. godine (Arpadovići na vlasti), a navedeni slovački, rumunjski i srpski dijelovi potpali su pod Mađarsku vlast kasnije (uglavnom nakon 1242.).

Aleksandar Horvat, predsjednik Hrvatske Stranke Prava (HSP-a), član ondašnjeg Sabora (u AU monarhiji) odlazi caru u Beč moliti kako bi najavljene reforme carevine obuhvaile i tadašnju Hrvatsku (koja je bila u personalnoj uniji s Mađarskom).

Radilo bi se, dakle, o personalnoj uniji.

Međutim, Vijeću i Agenciji za elektroničke medije, koji se po Ljevaku, ravnatelju Agencije odnosno predsjedniku Vijeća nalaze u personalnoj uniji, trebalo je punih 14 mjeseci da dostave čak i ugovor s RTL-om, jedini koncesijski ugovor za emitiranje TV programa na nacionalnoj razini, koji je bio sklopljen daleko prije, to jest još u travnju 2004. - a zakonski rok za ispunjavanje zahtjeva za ostvarivanje prava na informaciju iznosi 15 dana.

Uzroci ustanka bili su slični mnogima prije i poslije: stalni rast poreza koje je raspisivao kralj Erik Pomeranski, no valja spomenuti da se Švedska tad nalazila u personalnoj uniji s Danskom, a velik broj zemljoposjednika su bili Danci i Njemci.

Hrvatska je svoju povijest pisala kao dio Austro Ugarske i pod Venecijom, u personalnoj uniji s Mađarima, tek zadnje stolječe dijelimo povijest sa slavenskom polubraćom, Srbija i Bosna su svoju povijest pisale pod posve drukčijim okolnostima i kao dio jedne posve druge civilizacije, s posve drugim vrijednosnim sustavom.