ps. nisam inače pićkica koja pada u nesvijest od samog pogleda na kap krvi. izležavanje na podnevnom suncu, prazan želudac, nepredviđena situacija i hipohondrično paničarska osobnost ovoga su puta u meni izazvali histeriju koja me ostavila jadnom i bespomoćnom dok sam svu koncentraciju usmjeravala na čisto održavanje svijesti. i koliko mi se god pogled na flaster i sjećanje na cijelu situaciju sada činilo komičnim, prolazi me jeza od pomisli da bih se jednom mogla ozbiljnije ozlijediti i umjesto da ostanem pribrana kako bih si pomogla i izvukla se iz opasnosti, mi se desi da puknem, onesvijestim se i: eeeek: