U svojem pregledu Stjepan Blažetin dobrom intuicijom daje sljedeće zaključke o prozi Mije Karagića: ÂťKaragićev književni rad s jedne strane nastavlja bunjevačkohrvatsku pripovijednu tradiciju koja se očituje u angažiranom stavu, u često izrečenoj piščevoj poruci, dakle u prihvaćanju prosvjetiteljske koncepcije književnosti. (...) S druge strane, pisac pokušava modernizirati svoju pripovjedačku tehniku uvođenjem unutarnjih monologa, esejističkih elemenata i poniranjem u svijet likova.ÂŤ 23 Sve to, međutim, u manjoj mjeri može izbalansirati i zasjeniti činjenicu da se novele tih pisaca zapravo nisu u stanju riješiti semantičnoga govornog poretka tradicija manjinske književnosti, ne pokušavaju se osloboditi oskudnog arsenala sredstava auktorijalnog pričanja i ukočeno se drže staromodnog mita zaokruženosti.