Ukoliko se radilo o snažnom i dobro organiziranom protivniku, draguni su sjahivali s konja i nastavljali borbu pješice (nerijetko u borbenom postroju čisto pješačkih postrojbi), međutim ako se radilo o iznenađenom, nedovoljno organiziranom i slabom protivniku, u borbu su uključivani kao konjaništvo.

S druge strane, uočena je nužnost specijalizacije pojedinih pješačkih postrojbi uvjetima zemljišta na kojem će pretežito izvoditi borbena djelovanja, pa se u pojedinim europskim zemljama postrojbe planinskog pješaštva (u Italiji alpinističke postrojbe, u Francuskoj tzv. alpski lovci, a u Austro-Ugarskoj planinski lovci) opremaju, obučavaju i prilagođavaju isključivo specifičnostima borbe na brdskom i planinskom zemljištu.

Zapravo, prve specijalizirane planinske postrojbe ustrojavaju se krajem XVIII. stoljeća (do tada se smatralo kako je planinsko zemljište potpuno nepovoljno za bilo kakve ratne operacije) međutim, osim naziva njihova obuka, oprema i naoružanje ničim se nije razlikovala od ostalih pješačkih postrojbi (u stvari, najsličniji su bili lovačkim postrojbama i uglavnom su koristili njihovu taktiku).

Tada su, između ostalog, izvođene akcije zaštite zračnog prostora, jurišna djelovanja te desanti pješačkih postrojbi.

Budući da nisam bio upoznat sa izvlačenjem pješačkih postrojbi sa tog pravca, zahtjev sam odbio i zapovjedio daljnji ostanak tenkova na v/p.

U ratnim djelovanjima, kao pripadnice oružanih snaga, smrtno je stradala 51 žena, uglavnom kao pripadnice pješačkih postrojbi.

Vozila Panther bit će raspoređena za 15 specifičnih uloga kao što su zapovjedno vozilo za protutenkovske i minobacačke vodove i inženjerijske postrojbe, vozilo zapovjednika za vezu izvidničkih i pješačkih postrojbi, te za elektroničko djelovanje.

U rodovskom pogledu bila je to operacija pješačkih postrojbi, podržanih snažnim topništvom.

Jedini učinkoviti način zaustavljanja tenkova od strane pješačkih postrojbi bio je podbacivanje svežnjeva ručnih bombi pod gusjenicu, što je uglavnom bilo ravno samoubojstvu.

Protutenkovske puške su nastale kao nužna potreba pješačkih postrojbi da se odupru tenkovima i dobiju sredstvo kojim se mogu boriti protiv njih.

Već jedno stoljeće minobacači kalibra 120 mm čine najveće topničko oružje za neizravnu paljbenu potporu pješačkih postrojbi, najčešće na razini bojni.

Tek u drugoj polovici rata Sjever izdvaja svoje konjaništvo iz pješačkih postrojbi i ustrojava korpuse u sastavu armija.

Kao primarne zadaće dosad su se pokazale misije izvlačenja i spašavanja pješačkih postrojbi SOF-a ili drugog osoblja duboko u neprijateljskoj pozadini.

Napad pješačkih postrojbi više nije odvajan od snažne topničke pripreme, niti je rješavan bez angažiranja pričuva, a njezin uspjeh u borbi postao je uvjetovan kvalitetom sudjelovanja topništva (bolje rečeno, preciznošću i učinkovitošću topničke paljbe).

Uvođenje u naoružanje pušaka s perkusijskim sustavom okidanja sredinom XIX. stoljeća omogućilo je brže i pouzdanije djelovanje streljačkog naoružanja, a uvođenjem užljebljenih cijevi (po tzv. Minié-ovom sustavu) otprilike jednu deceniju kasnije, pješaštvo je dobilo znatno točnije i preciznije puške, pa se gubi potreba neposrednog ojačavanja pješačkih postrojbi topništvom (veća pozornost posvećuje se učinkovitosti koncentrirane paljbe streljačkog naoružanja pješaštva).

Bilo je nužno stvoriti oružje kojim se pješačke postrojbe mogu učinkovito suprotstaviti tenkovima, a napori konstruktora rezultirali su stvaranjem protutenkovske puške, s kojom je većina europskih pješačkih postrojbi ušla i u II. svjetski rat kao jedinim oružjem pješaštva za borbu s novim protivnikom (detaljnije u članku " Protutenkovske puške - zaboravljeno oružje ", " Hrvatski vojnik " br. 128 od 23. 03. 2007.).

Brojnost pješačkih postrojbi u većini oružanih snaga ubrzano raste i već početkom XVII. stoljeća brojnost pješaštva ponovo znatno nadmašuje konjaništvo.

Oni su dio oklopnih postrojbi, mehaniziranog pješaštva lakih pješačkih postrojbi.

Istovremeno, nastavlja se diferencijacija samih pješačkih postrojbi, pa uz već postojeće linijsko pješaštvo i grenadire, jače se razvijaju i osamostaljuju razne pješačke postrojbe kao što su lovačke postrojbe, pojedine vrste teritorijalnih snaga, postrojbe milicijskog ustroja i sl. koje primjenjuju nekonvencionalnu taktiku borbenih djelovanja, zasjedne akcije, prepade u pozadinu protivnika itd.

To je bio prvi rat krupnih razmjera u kojem su masovno korištene strojnice, puške repetirke i topovi sa zatvaračem i sustavom amortizacije, što je u svakom slučaju donijelo do značajnih promjena u taktici i uporabi pješačkih postrojbi.

Najslavnije oružje za protuoklopnu borbu nesumnjivo je američka Bazooka, koje se do ne tako davno nalazilo u naoružanju pješačkih postrojbi vojski diljem svijeta.

Sredinom sedamdesetih godina XIX. stoljeća upravo je kod argentinskih pješačkih postrojbi najvidljiviji bio francuski utjecaj: vojnici koji su se 1865. na različitim bojištima borili u Paragvaju nosili su pokrivala za glavu koja su izgledom podsjećala i na slična pokrivala Francuza, ali i na kape sjevernjaka u američkom građanskom ratu koji se vodio nekako istodobno.

U mraku je nekoliko pješačkih postrojbi uspjelo probiti američku liniju i u osvit zore njemački su tenkovi napravili dosta veliki otvor u američkoj fronti.

Postupci koji su nekad bili rezervirani za specijalne postrojbe, kao što su prepadi, zasjede, hvatanje i slično, danas su u repertoaru standardnih pješačkih postrojbi.

Tada su, između ostalog, izvođene akcije zaštite zračnog prostora, jurišna djelovanja te desanti pješačkih postrojbi.

Pripadnici pješačkih postrojbi nosili su odoru khaki boje sašivenu od pamuka, a bila je pogodna za duže nošenje i nije se lako kidala, ali nije pružala neku zaštitu u ta - mošnjim klimatskim uvjetima u kojima su dani prevrući, a noću temperatura pada.

U Vjesniku napominju kako je upravo jedna takva redovita razmjena pješačkih postrojbi 2008. prerasla i proširila se u regionalni format obrambene suradnje.

Zbog velikog povećanja pokretljivosti i paljbene moći, brojni sastav pješačkih postrojbi se smanjuje, a modernizacijom komunikacijskih sustava javlja se dilema o svrhovitosti trojnog ustroja i potrebe postojanja velikog broja različitih stupnjeva zapovijedanja (vod - satnija - bojna - pukovnija ili brigada - divizija i sl.).

S druge strane, zemlje Varšavskog ugovora sačuvale su klasičnu trojnu formaciju svojih pješačkih postrojbi, samo su ih u potpunosti opremili borbenim vozilima pješaštva (osobito u SSSR-u u kojem su ih preimenovali u " moto-streljačke postrojbe ")

Uporaba oklopnih snaga pokazala se manje učinkovitom nego što se očekivalo, jer one nisu bile sposobne za potpuno samostalna borbena djelovanja, bez neposredne potpore pješaštva (tenkovi koji su bili odvojeni od pješačkih postrojbi postajali