Trgovački sud je tada trebao, a nije, reći da u njezinom kvartu postoji već, recimo, 6000 kafića, da svaki kavopija popije najviše tri (prosječno, dvije) kave na dan, da je prosjek kavopija među Zagrepčanima iznosi, recimo, 12,5 % i da uz te računice ona neće moći zaraditi da si kupi kruh, a kamo li mlijeko (čamce i dva auta da ne spominjem) te da će za poreze morati izdvajati, recimo, 200 % svog dohotka i da će na koncu morati pljačkati banke ako krene putem takvog kafića koji ne nudi baš ništa posebno u odnosu na svih 6000 kafića u njezinom kvartu, te da joj neće izdati registraciju za njezin kafić, jer kad joj izda registraciju i sam Sud postaje odgovoran za ono što će se kasnije događati.