E, to sam ja juće napravila svom sinu.Nakon 14 godina sam bacila jednog malog medu kojeg je dobio od brata kao prvi poklončić.Toliko je bio vezan za njega da je još i dan danas znao spavati sa njim.Kako sam ja već dosta dugo vrimena stalno govorila i govorim da sprema svoje igračke, knjige, robu i ostalo na svoje misto, od toga se ništa ne realizira pa meni onda pukne i ja malo pomalo bacam u škovace (smeće). I bacim ja medu juće a on kao da zna pita me sinoć: Gdje mu je medo? Ja mu kažem da sam ga bacila i on poćne plakati.Plaće mi sinoć, jutros i tako ode u školu.Sad ja moram ispred njega ostati tako ćvrsta i dalje mu govoriti da se prema stvarima ne može ponašati tako da ih svugdje ima, a u meni se srce kida.14 godina govoriti (nije 14, recimo 10, jer one 4 ću oprostiti pošto smatram da je bio mali) da se ući pospremati svoje stvari i ne čuti to, meni je već dosta.Znam da sam pogriješila i ne mogu to ispraviti ali se duboko nadam da će bar naućiti pospremati stvari.I sad se ja pitam: Da li sam morala tako zloćesto postupiti i da li će mu se to duboko urezati u glavu.Jer znam da se takve stvari dugo pamte a ja ne bih da on zbog toga trpi.Mislim da se ne mogu iskupiti jer ono je jedan jedini unikatni medo (najobičniji ali zlata vrijedan). Htijela sam ga naućiti odgovornosti a izgleda da ću napraviti suprotno (možda i ne ali će mu ostati urezano u srcu). I sad ja imam grižnju savjesti.Evo skužajte malo na jadanju.Nemoš uvik ni viceve pisat.Budite pozdravljeni.