Zidić ih ovako ocjenjuje: Franetović: »U pjesništvu Vjekoslava Franetovića iznenađuje nas obilje lijepih slika i situacija, plemenita patina evokacijskih prispodoba, uvodićevska duhovitost nekih sadržaja.« Jelačić-Kajbuš: »Glas ovoga hrvatskog rodoljuba, emigranta, intelektualca, lutaoca i pjesnika izvire iz srca hrvatske kajkavštine, u nepreglednome nizu njegovih intonacija: jednom prpošan i živ, drugda duhovit pa nježan, a onda pak potepuhovski buntovan i zaigran, potom sjetan i bolan do suza, ironičan i pun sarkazma i gorčine, gnjeva i sentimenta.« Darija Škunca Klanac: »Rekao bih da je u tome pjevu osjetna i neka temeljna naša prikraćenost za tolika ovozemaljska dobra koju kompenzira svijet iskrenih, jednostavnih i tako naravnih osjećaja, te se kojiput čini da su povremeni boravci u zavičaju boravci među počelima svijeta, povratci u Iskon.« Blaženka Kos: »To je pjesništvo ženskog bića; danas bi je književni kritičari svrstali među autorice tipičnog ženskog rukopisa, sentimentalnog, melankoličnog i u neku ruku pasatističkog.« Božena Boška Marcelić: »Pjesnikinja ljubavnih čeznuća i domovinske nostalgije, pomiješala je dvije proturječne energije u svome pjesništvu široke i glasne vokacije: produktivne energije ljubavi (i kad je razigrana ili umorna) i sentimentalne...« Melkior Mašina: »Obrazovan, možda i jedan od najobrazovanijih Hrvata pjesnika u tuđini. (...) Melkior je Mašina pjesnik kršćanskog srca i osjećaja pa mu domete valja odmjeriti u krugu i kontekstu hrvatskih pjesnika kršćanskog duhovnog i moralnog svjetonazora: poslije Šopa, Sudete, Bonifačića, Kokića, Kuparea, Košutićke, Vlaisavljevića i drugih.« Đuro Palaić: »U najboljim svoji stihovima Palaić je pjesnik egzistencijalan, esencijalan, domovinski, vinski, ljubavni; hedonist, humanist; čovjek zemlje, snažnog bila.« Zbornik je obogaćen likovnim prilozima hrvatskog umjetnika Mire Sinovćiča.