tražiš me. stojiš s vanjske strane ograde i gledaš u moje osvijetljene prozore, šuteći. zašto me tražiš? ne usuđuješ se glasno izgovoriti moje ime ime prikrivenih, nadolazećih snjegova da te ne bi čulo lišće i cvijeće u mom tajnom vrtu i zadrhtalo od užasa... sjeti se, nekada je bilo tako lako koračati preko vode prstima dodirivati mjesečinu. sve se promijenilo, vrijeme nas nije poštedjelo tvoje lice samo je napola tvoje; sad imaš Nju. zašto me tražiš? želiš li iz mojih očiju iznuditi priznanje da te još uvijek sanjam svake noći? nekad davno sam željela da (mi) budeš jedini na svijetu; sad kad slutim da nisi... ti me tražiš. nekad davno sam željela iz tvojih očiju iznuditi priznanje da me sanjaš svake noći. željela sam da mi pred vratima ostaviš pregršt cvjetova suncokreta. bio si slijep i gluh za mene. bila sam slijepa i gluha za cijeli svijet... a sad je tako tiho. (iako te još uvijek slutim kao nepomičnu prikazu u noći satkanu od prigušene ljubavi koju mi nikada nisi priznao... a ni ne moraš) ne znaš o čemu sanjam, tvoje misli me ne sustižu. znam da boli, više nego išta, više nego ikada.