Osim poslova iz članka 10. ovog Poslovnika, suci na Sjednici Ustavnog suda: 1. imenuju zamjenika predsjednika u skladu s člankom 18. ovog Poslovnika; 2. imenuju članove vijeća iz članka 8. stavka 1. točaka 2. do 5. ovog Poslovnika u skladu s člankom 23. stavkom 1. ovog Poslovnika (u daljnjem tekstu: vijeća); 3. imenuju predsjednike vijeća u skladu s člankom 28. ovog Poslovnika; 4. imenuju suca-izvjestitelja u predmetima čiju obradu provodi Služba za utvrđivanje postupovnih pretpostavki za odlučivanje o ustavnim tužbama u skladu s člankom 82. stavkom 1. ovog Poslovnika; 5. rješavaju o prigovoru protiv rješenja predsjednika Ustavnog suda o prijamu u državnu službu i rasporedu na radno mjesto glavnog tajnika Ustavnog suda (u daljnjem tekstu: glavni tajnik) i predstojnika Ureda predsjednika, te o premještaju na druga radna mjesta u Ustavnom sudu i prestanku državne službe glavnog tajnika i predstojnika Ureda predsjednika; 6. utvrđuju godišnji proračun; 7. donose financijski plan; 8. na prijedlog predsjednika Ustavnog suda, utvrđuju tarifu za troškove postupka ako ih je podnositelj ustavne tužbe prouzročio svojom krivnjom (članak 80. Ustavnog zakona); 9. odlučuju o imenovanju stalnih znanstvenih savjetnika Ustavnog suda; 10. utvrđuju godišnji plan i raspored aktivnosti vezanih uz međunarodnu suradnju; 11. raspravljaju i utvrđuju temeljna načela uprave Ustavnog suda u slučaju da raspravu predloži predsjednik Ustavnog suda; 12. obavljaju druge poslove utvrđene Ustavnim zakonom, ovim Poslovnikom i drugim aktima Ustavnog suda.

Prekoračenje osmodnevnog roka za donošenje rješenja o prestanku državne službe ne utječe na prestanak državne službe po sili zakona danom izvršnosti odluke službeničkog suda o izricanju disciplinske kazne prestanak državne službe, pa je tako Ustavni sud odbio tužbu podnositelja koji je smatrao da se radi o prekluzivnom roku po čijem proteku nije moguće donijeti navedeno deklaratorno rješenje: " Uvidom u spis predmeta razvidno je da je odlukom Službeničkog suda podnositelj ustavne tužbe, kao službenik oglašen krivim za tešku povredu službene dužnosti zbog čega mu je izrečena kazna otpusta iz državne službe

Bit ovog razgraničenja jest da se tijekom ustavnosudskog postupka podnositelj ustavne žalbe ne može pozivati na opći princip zakonitosti.

Prema kriterijima utvrđenima u Elfes odluci podnositelj ustavne žalbe može isticati povredu opće slobode djelovanja jedino iz razloga ako nametnuto ograničenje ne pripada njemačkom ustavnom poretku.

Podnositelj ustavne tužbe, kao tužitelj u sudskom postupku, prema utvrđenju Ustavnog suda, znatno je pridonio duljini postupka, nedolaskom na ročišta zakazana za dane 11. svibnja i 6. prosinca 1999. godine, te 18. siječnja 2001. godine, te traženjem odgode ročišta na dan 15. svibnja 2002. godine.

Nasuprot tome, podnositelj ustavne tužbe smatra da nije dopušteno podvesti ga pod kazneni predmet iz 2003. godine protiv nepoznatog počinitelja i da se na njegovu pravnu situaciju mora primijeniti ZKP/08 koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja istrage protiv njega osobno.

Pretpostavka za podnošenje ustavne tužbe jest da je podnositelj ustavne tužbe nositelj ustavnog prava i da mu je osporenom odlukom državne ili javne vlasti, prema njegovom mišljenju, povrijeđeno neko ustavno pravo čiji je on nositelj.