mama je bila mama; uvijek puna ljubavi, nježnosti i brige. znate one majčinske tipove žena? vidi im se na licu ta neka blagost i ne možete ih ne voljeti. moja prijateljica iz razreda iz osnovne škole uvijek je govorila da moja mama izgleda onako kako izgledaju dobri ljudi na televiziji. najviše sam voljela što nikad nije poistovjećivala ljubav sa brigom. brinuti se da nisam gladna i žedna, da imam krov nad glavom, odjeću, poklone za božić, omiljenu čokoladu, jaffa kekse kad sam bolesna (ta navika mi je ostala do danas i uvijek kad sam bolesna, tražim tatu da mi kupi jaffa kekse od naranče; u ostalim prilikama ih ne kupujem), i da sve je to ljubav, ali ljubav je i puno više od toga. imale smo divan odnos, pun povjerenja, mislim da si zbog toga nikada nisam mogla zamisliti da budem u bilo kakvom odnosu gdje ću se osjećati inferiorno kad jednom osjetiš bezuvjetnu ljubav, teško možeš pristati na manje. često sam u poziciji da slušam priče (primijetite moj krajnje pasivan stav ovdje) o vezama gdje ljudi ne mogu nastaviti sami i nakon što netko otvoreno preispituje svoje osjećaje prema njima za mene je to apsolutno neprihvatljivo. nikad mi mama ni tata nisu REKLI da na to ne pristajem; ali iz njihovog ponašanja je to nekako bilo samorazumljivo.