Politički emigranti austrijskog dijela Monarhije - Franjo Supilo, Ante Trumbić i Ivan Meštrović u susretima s veleposlanicima sila Trojnog sporazuma u Rimu suprotstavljali su se talijanskim zahtjevima i isticali želju Hrvata, Slovenaca i Srba da se ujedine sa Srbijom u zajedničku državu.

Politički emigranti - žrtve jugoslavenske UDBE Zlatko Milković, književnik, nestao 1946. u Parizu; Zvonimir Kučar, kidnapiran od UDBE 1963. u Parizu (umoren u riječkom zatvoru); Geza Pasti, nestao 1965. u Nici; Nedjeljko Mrkonjić, pronađen mrtav 1968. u okolici Pariza; Ante Znaor i Josip Krtalić, iz Pariza, poginuli u Trstu 1968. od podmetnute bombe u autu; Ivan Tuksor, glavni tajnik Ujedinjenih Hrvata Francuske, ubijen 1976. u Nici od eksploziva podmetnutog u autu; Bruno Bušić, ubijen iz samokresa u Parizu 1978.; Mate Kolić, predsjednik Hrvatskog radničkog saveza, ubijen 1981. u Cachanu, predgrađu Pariza, od eksploziva podmetnutog u autu.

Hrvati-doseljenici u Australiju poslije 2. svjetskog rata uglavnom su politički emigranti općenito govoreći, osobito oni koji su dospjeli na ove prostore u prvome desetljeću poslije Drugoga svjetskog rata, ali i kasnije.

Ukupan broj se kretao od 5000 do 10 000, a uglavnom su to bili politički emigranti, obitelji pripadnika ustaškog pokreta. "

General Ivo Herenčić i Danijel Crljen 15. svibnja u bleiburškom dvorcu (prema zapisima samoga Crljena) pokušavaju uvjeriti britanskog generala Patrika Scotta da britanska vojska prihvati predaju, da se tu ne radi o vojsci nego o narodu koji bježi pred boljševizmom i koji ima pravo na zaštitu kakvu imaju svi politički emigranti koji se ne želi predati onome od koga bježe.

Mi koji smo bili politički emigranti, i oni koji su se iselili, znamo kakva su to prokletstva: u tuđini ne ostaju hrvatska potomstva, u tuđini se umire prije smrti.

Vječno pod sumnjom i optužbom, željni zabranjenog domaćeg ognjišta, dođoše naši politički emigranti.

Pušten je nakon odsluženih dvije trećine zatvorske kazne, a na robiji je stekao naziv " Tvrd orah ", te uputio brojna pisma, pa čak i tužbe na razne adrese uz pomoć nekog odvjetnika srpskog podrijetla, u pravilu niječući odgovornost za taj zločin, a osobito za ostale, one gdje su ga hrvatski politički emigranti sumnjičili za četrdesetak napada širom svijeta.

Oni koji su bili politički emigranti čekali su i nadali se 1971. godine, ali tek dvadeset godina kasnije dočekali su ostvarenje svoga sna i svoju slobodnu, neovisnu i demokratsku Hrvatsku.

Tako, za razliku od šezdesetih i sedamdesetih kada su emigranti uglavnom bili niskokvalificirana radna snaga ili politički emigranti, u Hrvatskoj, koja je naglašeno emigrantska zemlja, emigranti su danas mladi i obrazovani, često i apolitični ljudi koje svjetsko tržište rada može trenutačno apsorbirati.

Gosopdina Borića poznajem nekoliko desetljeća a neko vrijeme smo kao politički emigranti zajedno bili u uredništvu hrvatskog časopisa na njemačkom jeziku Kroatische Berichte.

Tu su još i hrvatski politički emigranti, katolički kler i, neizostavno, hrvatski branitelji iz Domovinskog rata.

Prvi Hrvati doselili su se u Norvešku tijekom pedesetih i početkom šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća kao politički emigranti izbjeglice (manje grupice ljudi) koji su otišli iz Jugoslavije radi neslaganja s tadašnjim režimom ili samom konstitucijom države.

Tu su otpadnici od Gadafijeva režima, kojima su se kasnije pridružili neki politički emigranti, osnovali Privremeno nacionalno vijeće (PNV).

Počeci doseljavanja Hrvata sežu na kraj 50 - ih i početak 60 - ih godina prošlog stoljeća, kada se doseljavaju uglavnom ekonomski, manjim dijelom politički emigranti.

Klub su osnovali hrvatski politički emigranti u želji da se othrvaju asimilaciji, očuvaju jezik, kulturu, tradiciju i sve ostalo što čini hrvatski nacionalni identitet.

Hrvatski politički emigranti sumnjiče ga, pak, da je bio uključen u četrdesetak napada na iseljenike širom svijeta te da je bio povezan sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, i to u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića.

Politički emigranti, pak, komunicirali su isključivo sa svojim istomišljenicima ili Nijemcima.

Zanimljivo je da je pjesnik i ustaški dužnosnik Vinko Nikolić identificirao političku emigraciju poslije II. svjetskog rata s Držićevom sudbom u prošlosti, uspostavio je odnos mi i on, što se navodi u njemu posvećenoj natuknici. Mi, politički emigranti, kao što je bio i Marin Držić, zapisao je Nikolić i pridružio se slavlju tad 450. godišnjice piščeva rođenja.

Zbog svoje iznimne privrženosti domovini i beskompromisnom zalaganju za slobodnu i demokratsku hrvatsku državu, politički emigranti često su neopravdano dovedeni u kontekst ustaštva te zastupanja nacionalističkih ciljeva i ideja.

Naime, ljudi koje sam upoznao tamo mahom su pobjegli tokom ili poslije 2. svj. rata i to uglavnom kao politički emigranti.

Da li su, možda, Staljin i NKVD karakteristike koje je on pisao smatrali kvalitetnijim od onih koje su pisali drugi politički emigranti?

Naime, stvaranjem države u Hrvatsku se vratio cijeli niz ljudi iz inozemstva koji nisu bili politički emigranti i za koje u stvari nema pravog obrazloženja zbog čega su se vratili.

Ti ljudi bili su jedini politički emigranti nakon Drugoga svjetskog rata koji nisu iz Hrvatske odlazili, nego su k njoj dolazili, i to u najtežim časovima njezine povijesti.

Politički emigranti koji su danas u Hrvatskoj neka vrsta - balvana na putu opasne ideološke mafije, zločinačke organizacije koja truje i opstanak naše demokracije i slogu među braćom u zemlji mora prednjačiti u iskrenosti i nesebičnom svjedočenju o onome što smo proživjeli po tamnicama i u tuđini dok su umobolni agenti sijali po najrazličitijim glasilima mržnju protiv hrvatskih domoljuba, strah u svijesti onih koji su ih poznavali i - smrti onih koji im nisu uspjeli izmaći ispod noža, sjekire i vatrenog oružja.

Za njih se može reći da su politički emigranti, a pripadnike ustaškog pokreta vjerojatno se još može samo na prste nabrojiti.

U literaturi se uglavnom određuju tri kategorije hrvatskih iseljenika: politički emigranti koji su napuštali zemlju već poslije 1945., emigracija koja je sredinom šezdesetih proteklog stoljeća redovitim putem, tj. u posjedu legalnih dokumenata, odlazila u inozemstvo na tzv. privremeni rad i, napokon, emigranti koji su nakon Hrvatskog proljeća zbog svojih ideoloških stajališta bili prisiljeni na bijeg iz tadašnje Jugoslavije.

Kako su to većinom politički emigranti, ona dobivaju često politički predznak.

A onda se oni vrate kao politički emigranti i sa Stipicom Smešnim osnuju savez za promicanje........ granica ljudske gluposti...

U njihovim očima i sad su izjednačeni pred klasično policijskim režimom i unutarnji opozicionari (' proljećari ') i ideološki protivnici (' disidenti ') i svi politički emigranti, među kojima je tajna služba UDB-e i KOS-a poubijala nasumice sve vodeće političke emigrante koji su joj došli ' na nišan ': Glavni naručitelj pa i organizator tih ubojstava Josip Perković, kao i Josip Manolić, a ne zaboravimo ni Josipa Boljkovca, samo su klonirani Josipi po izvornom ideološkom ocu - JBT.