ovo objašnjenje bi držalo vodu da moja dvadesetogodišnja sestra nije progutala sumrak, a mama koja gazi pedesetu šiba kroz harryja pottera. a imam još takvih primjera. ja bih popularnost tih i takvih djela objasnila jednom rječju: arhetipi. sve je u arhetipima. ako malo pomnije proučiš cjelokupnu književnost za djecu i mlade, sve se svodi na arhetipske borbe dobra i zla, u kojima arhetipski junaci izvršavaju arhetipske misije. trik je samo u tome da ih se obuče u suvremeno ruho, kako bi istovremeno dirali našu kolektivnu podsvjest (arhetipsko) i našu individualnu svijest (suvremeno) tako se s djelom povezujemo na dvije razine, kolektivno-podsvjesnoj i osobno-svjesnoj. e, sada, ono što je umjetnost u toj priči je izbalansirati ova dva. onda se postiže uspjeh koji su rowling i meyer požnjele. da, teenageri će gutati sve što im serviraš pod popularno, ali će knjige biti totalni flop kod svake druge publike. recimo, čitala sam serijal kuća noći (mama i kćera cast) i besmrtnike alison noel. njih dvije nisu uspjele u tome. imamo malo arhetipskog (dobro-zlo, vampiri, besmrtnost, besmrtna ljubav blablabla), ali onda u kući noći castove odlaze previše u suvremeno, i arhetipsko se gubi, dok se noel previše zaglibljuje u arhetipsko, pa ono što bi trebalo biti element suvremenog ima trodimenzionalnost i dubinu obuci cicu iz politikinog zabavnika. i flopa kod malo zahtjevnije publike. evo još jedan lijep primjer: serijal njemačkog pisca petera freunda o lauri sadrži sve elemente kao i harry potter, ali freund previše potencira suvremeno (mislila sam da ću zafitiljiti knjigu u zid ako još jednom napomene kako laura sluša robbieja williamsa, ili gleda taj-i-taj film i sl.), vjerojatno u uvjerenju da će se tako bolje ulizati ciljanoj publici a umjesto toga gubi puno širi dijapazon publike.