O šteti koju su neki Poljičani počinili Splićanima zarobivši im stoku, svjedoči rasprava u splitskom Vijeću (22. travnja 1358.) i odluka da se Poljičanima pošalje poslanik.

O žalbi doznajemo iz sadržaja pisma koje je kraljica Elizabeta 3. studenog 1383. u Zadru napisala hrvatskom banu i zapovjedila mu da se Poljičanima za sve krivice sudi po hrvatskim zakonima, a ne po njihovim kojih se oni jedino drže.

Štoviše, novi slovenski vlasnik " Kemoplasta " ponudio je Poljičanima mogućnost da sastave delegaciju koja bi posjetila njihovu tvrtku u Sloveniji koja ima isti proizvodni program kao " Kemoplast ", a na uvid su im dani i rezultati mjerenja štetnosti za okoliš koji svake godine provodi splitski institut.

Poljičanima su se svojim plesom predstavili i prijatelji iz Švedske, koje je pratio konzul u RH Slobodan Aničić.

Obično su dosta sitni, bez teških posljedica: Omišani nekim Poljičanima otmu ovcu, poharaju njivu, ne plate dug za drva ili careva harača za baštinu na turskoj zemlji, itd.

To je potaknulo i Stobrečane koji su se u velikom broju pridružili Poljičanima i Rusima.

Podrška ostalih oporbenih stranaka mi je, pak, najveći kompliment, a uvjeren sam kako će i mnogi HDZ-ovci glasati za mene jer vide da nisam demagog, nego čovjek koji, za razliku od sadašnjega gradonačelnika, Omišanima i Poljičanima nudi znanje i poštenje, radne navike i sposobnost organizacije, a ne pametovanje i prazna obećanja, ističe Kovačić.

Ispred naše škole postavljen je spomenik svim Poljičanima i Poljičankama za dvjestotu godišnjicu prestanka postojanja Poljičke Republike, koju su srušili Francuzi nakon ustanka Poljičana 1807 godine.

Svetište Gospe od Smova koja je u biti Gospe na Duboj ili još pravilnije crkva Uznesenja BDM je idealno mjesto za razgovor ugodni o slavnim Poljicima, priznatim i manje priznatim Poljičanima i Poljičankama te o njihovim junačkim podvizima te trenutnom plodnom radu.

Kako su sva nastojanja Splićana da dobiju pomoć i obračunaju se s Poljičanima bila uzaludna, Splićani su se 17. rujna 1413. opet obratili kralju Žigmundu.

Uskoro je i Splićanima i Poljičanima zaprijetila zajednička opasnost Mlečani.

Budući da se stanje oko granica nije smirilo i da su sukobi između Splićana i Poljičana nastavljeni, Veliko vijeće grada Splita ovlastilo je 24. kolovoza 1423. gradskoga kneza neka se pripremi za novu raspravu s Poljičanima i rješavanje nesuglasica između splitske i poljičke općine, koje su nastale glede granica i nepokretnih dobara i komunalnih i crkvenih te osobito pojedinaca iz Splita, što su ih Poljičani bili zauzeli.

Dana 29. siječnja 1444. poslanici Poljica, plemeniti i časni vitezovi gospodin Radoš Petrović i gospodin Ivan Grgurević te splitski knez Kristofor Marcello, postigli su, na dobro stanje presvijetloga i preuzvišenoga duždevskog mletačkog gospodstva itd. i grada Splita i čitave poljičke zajednice, sporazum o priznavanju mletačkoga vrhovništva nad Poljicima, koji je uz neznatne promjene potvrdio i dužd Frano Foscari 3. ožujka 1444. Zanimljiva je stavka iz ugovora po kojoj su se Poljičani obvezali da će kneza birati na jednu godinu iz redova splitskih plemića, koji će biti po volji Mlečanima, Splićanima i Poljičanima, a knez je trebao tri puta doći među Poljičane i suditi; polovina vrijednosti od njegovih presuda pripadala je njemu samome, polovina trojici sudaca, a pristavu koji se među njima nalazi deseti dio, te su također Poljičani imali obvezu ratovanja uz Mlečane o svojem trošku na prostoru od Neretve do Krke, te od mora do Livna, a preko tih granica o mletačkom trošku i za dvije trećine plijena.

Na sređivanje odnosa upućuje i porast podataka o Poljičanima u splitskim notarskim spisima u razdoblju nakon 1444. Unatoč postignutom dogovoru o financiranju nastale štete koju su Poljičani počinili Splićanima u prijašnjim godinama i primjetnom poboljšanju splitsko-poljičkih odnosa (prestanak sukoba, porast podataka o Poljičanima u splitskim notarskim spisima), nepovjerenje između Splićana i Poljičana nije nestalo odmah nakon 1444., što je i razumljivo s obzirom na njihove dotadašnje međusobne sukobe.

Postojanje pristaša hrvatsko-ugarskoga kralja u Poljicima potvrđuje i isprava kojom je Matija Korvin 1480. u Budimu nekim (tamo pristiglim) Poljičanima potvrdio stare povlastice i uzeo u zaštitu sve svoje privrženike.

Slična je užurbanost vladala među susjednim otočanima te Trogiranima, Kaštelanima, Poljičanima... mnogima od njih bilo je to u godini jedino, a možda i u životu najduže putovanje

Htio bih zahvaliti načelniku Miranu Tomasoviću i Općini Podstrani na razumijevanju za naše manifestacije, a i vrijednim Poljičanima, jer bez njih ne bi bilo ove fešte.

Ovaj istinoljubac bez ustručavanja dozvoljava mogućnost pogreške i sumnje, nerijetko ističe važnost vlastite prošlosti i potiče na bavljenje Poljicima i Poljičanima.

4. Čestitam svima koji/koje nose ime po Sv. Jurju, a posebno svim Poljičanima poštovanim

Ruska vojska je pomogla hrabrim Poljičanima u borbi protiv napoleonovske vojske, bitka je bila kod Stobreča.

To se vidi iz njezina pisma iz Zadra 1333. godine, u kojemu zapovijeda da se Poljičanima sudi za sve krivnje po hrvatskim zakonima, a ne po njihovim samoupravnim normama.

Ispred naše škole u čast svim hrabrim Poljičankama i Poljičanima podignut je spomenik.

Tako je u Poljicama 1560. naplaćivan veći iznos filurije od propisanog, te se Poljičanima neovlašteno naplaćuje carina za hranu koju uvoze iz Bosne.

TUGARE - Zahvalnice zbog pomoći pri realiziranju Euripidove predstave Alkestida uručio je intendant HNK Split Milan Štrljić zaslužnim Poljičanima u prostorijama Etnografske zbirke Radilović u Tugarima.

Mario Milutin je također ukazao na svu pogubnost cijepanja grada Nina, a posebno je pogubnim ocijenio možebitnu zajedničku općinu s Poljičanima.

Splićani su počeli na Poljičane gledati kao na svojevrsno predziđe svjesni da njihova sudbina ovisi o sudbini Poljica i dobrim odnosima s Poljičanima.

Ni Turska nije Poljičanima ograničavala zatečenu samoupravu, ali su Poljica za nju plaćala godišnji danak - filuriju.

Iz vremena zajedničkih borbi protiv Turaka, mletački dužd Andrija Gritti Poljičanima je 1537. godine izdao dokument sa zlatnim pečatom - zlatnu dukalu, kojim se uređuju međusobni odnosi Mletaka i Poljica.

Mlečani su se dukalom obvezali Poljičanima, jer im je njihova pomoć bila itekako potrebna, da će im za borbu s Turcima pružati i određenu pomoć.

Ovom Grittijevom zlatnom dukalom Poljičanima je dana mogućnost da se u nuždi presele na mletačko zemljište, jer Poljica nisu imala utvrđenih mjesta.