U rana jutra na našim ulicama, ponekada ih ugledamo, te Ivane Ivanović.Obore nam pogled, iščeznu u tami dok prolaze još ne osvjetljenim našim ulicama, voze se našim tramvajima, našim autobusima.Ponekada mi se učini da su to samo sjenke koje hodaju po našim zidinama i našim pročeljima.Dugačke i sive.I upravu u trenutku kada im nešto poželiš reći, sjenke nestanu i ostane samo tama.Sjenke su postale svjesne da ih svijetlo ne primjećuje.Postale su prozirne.Nevidljive.