A što o ' gubitku kulturnog identiteta ' hrvatski građani misle, pokazuju najnoviji podaci Eurobarometra (Standard Eurobarometer 76) iz prosinca 2011. Dok u zemljama EU u prosjeku to pitanje brine 11 - 12 % Europljana, dok su postkomunističke zemlje gotovo indiferentne prema ' prijetnji ' Unije njihovom kulturnom identitetu (na primjer, samo 5 % Poljaka izražava taj strah, a većina ostalih je ispod 10 %), Hrvatska je na visokih 20 % onih koji se boje gubitka nacionalnog identiteta.

Nakon što je Hrvatska do svoje slobode došla s mnogo prolivene krvi i žrtava, vremena koja su uslijedila obilježena su suočavanju Crkve i društva sa svime što se, s jedne strane odnosi na postkomunističke zemlje, a s druge s onima što obilježava europsku kulturu.

Nakon našega javnoga poziva predsjedniku Jsipoviću da se odrekne veličanja antifašizma, jer time veliča i zločine koji su nedvojbeno počinili jugoslavenski partizani (pripadnici ZAVNOH-a), i neka se pridruži međunarodnoj inicijativi koju su pokrenule postkomunističke zemlje EU, da se konačno osudi komunizam kao zločinačku ideologiju i praksu.

Nakon demokratskih promjena u Istočnoj Europi devedesetih godina prošlog stoljeća, Misionari iz Salzburga počeli su dolaziti i u postkomunističke zemlje.

Sve postkomunističke zemlje provele su istrage o komunističkim zločinima i osudile ih, a mi nažalost spavamo.

A savjst je bila prazna.Tu zastavu moralnoga demokratskog, humanističkog i civiliziranog postupka, koji su na društveno-političkoj razini provele sve postkomunističke zemlje, koje danas pripadaju Europskoj uniji, mi nismo imali ni političku volju, ni moralnu snagu, razviti nad našim glavama.

Sve druge postkomunističke zemlje su to učinile, a Hrvatska još uvijek nije.

I kod nas i u svijetu (mislim na postkomunističke zemlje) nema poštene privatizacije.

Stoga se slobodno može reći da su Poljska i Mađarska, a s njima i ostale postkomunističke zemlje, do EU došle preko Washingtona.

Uz manje ili više razlike takav tip privatizacije i kapitalizacije je karakterističan za postkomunističke zemlje kakva je i Hrvatska.

Osim fenomena« egzistencijalnog vakuuma », karakterističnog za sve postkomunističke zemlje« duhovom nomadizmu »su, u velikoj mjeri, zasigurno pridonijeli i mediji koji propuštaju nezabilježenima bezbrojna plemenita duhovna događanja i skupove poput, recimo, predivnog katoličko-muslimanskog susreta u« duhu Asiza »koji se održao 12. listopada 2008. na Svetom Duhu, u Zagrebu.

Koliko oni računaju na postkomunističke zemlje pokazuje informacija da su 2004. sjedište svog svjetskog izdavačkog carstva iz Švicarske preselili u Prag, koji im je postao centar vođenja poslova i razvoja.

Godišnja skupština održat će se 10. i 11. svibnja u Istanbulu, po prvi puta izvan tradicionalne EBRD-ove regije djelovanja koju čine postkomunističke zemlje Europe.

Vice Vukojević uputio svim zastupnicima Hrvatskog sabora, vidljivo je da Hrvatska, pored ostlog, mora donijeti i provesti Zakon o lustraciji u medijima, kao što su to učinile ostale postkomunističke zemlje koje su primljene u Europsku uniju.

U njemu doslovce stoji: »Što je jednom bilo uvedeno slijedom pseudo-argumenta da bi se stimuliralo, podjelom rada, razne sektore centralno planiranog gospodarstva, bilo je zapravo zamišljeno kao, ništa drugo do razbijanje zadnjeg snažnog centra v irtualnog otpora, osim katoličke crkve i nacionalnih protestantskih crkava (izvješće je pisano za sve postkomunističke zemlje)«.

Šef CIA-e (Deutch) prethodno je izjavio kako ne vidi prepreke da se sporazum s RH realizira i da se Hrvatska uključi u program prema kojemu su postkomunističke zemlje preobrazile svoje vojske, kaže Ćosić.

Sažetak: Osnovna je motivacija ovog istraživanja analiza učinka Velike recesije na plaće i strukturu zaposlenosti u dvije postkomunističke zemlje bivše Jugoslavije: Hrvatskoj i Srbiji.

Slična zbunjenost se pojavljuje danas, kada postkomunističke zemlje koje ulaze u Europsku uniju - u koju i kakvu Uniju ulaze?

Takav mentalni sklop, komunističkih direktora, iskoristio je rat i demokraciju da preuzme vlasništvo nad imovinom Hrvatske (nije specifično samo za HR, nego za sve postkomunističke zemlje-sve do Vladivostoka) kao da im je to ćaćino - ipak se 50 godina uživalo u otetom.

Današnji članak novinarke Jadranke Jureško Kero samo u jednoj rečenici opisuje što nam se zapravo događa Postkomunističke zemlje nisu pokusni laboratorij samo za ekonomiju nego i za nakaradne seksualne inovacije.

Spacek tvrdi da postkomunističke zemlje glede bontona još uvijek zaostaju na mnogim područjima to je nasljedstvo 40 godina komunizma.

U usporedbi s Hrvatskom, Srbija je siromašna, ali mislim da postoji popriličan prostor za napredak, jer Srbi nisu doživjeli ekspanziju, kakvu su u prošlosti prošle gotovo sve postkomunističke zemlje.

I te druge postkomunističke zemlje koje su imale gori bolješevički režim nego mi danas su naprednije od nas.

Zemlje SFRJ i slične njoj se u svijetu nazivaju postkomunističke zemlje, a razdoblje iza komuizma se naziva postkomunističkim, koristi se i izraz tranzicija, tvoja tvrdnja da SFRJ nije bila to nego nesvrstana je tragikomična i pokazuje elementarno nepoznavanje problematike.

Ono što je zanimljivo CME je osnovan 1994 godine meni se čini po zadatku jer se orjentirao isključivo na istočnu europu tj postkomunističke zemlje koje su tek stekle nezavisnost. Zemlje u kojima CME drži televizije redom su: Rumunjska, Češka, Slovačka, Bugarska, Ukrajina, Slov enija, mi... Ulazak u određenu zemlju redovito su pratile kontroverze oko preuzimanja i redovito su se vukli repovi oko toga.Programska shema uglavnom se bazirala na senzacionalističkim vijestima, filmovima, realityma i pornografiji.. Kompanija je zapala u krizu i nagomilala gubitke krajem 90 - ih zbog propalih investicija na mađarskom i osobito poljskom tržištu.Kompaniju je izvukao stanoviti Klinkhamer koji je došao sa pozicije direktora najvećeg internet operatera u Kanadi-tužili su češku vladu koja im 2003 isplaćuje oko 400 mil $. E sad napokon dolazimo do toga tko je vlasnik grupacije CME a to je gdin.Ronald Lauder.Njegova biografija je vrlo zanimljiva između ostalog od roditelja je nasljedio najveću privatnu kozmetičku kuću Estee Lauder, predsjednik je Židovskog nacionalnog fonda, kandidat republikanaca za gradonačelnika New Yorka 89. godine, svojedobno jako blizak sa Ronaldom Reaganom, veleposlanik SAD-a u Austriji od 1986. i danas izrazito politički aktivan u republikanskim inicijativama i mnogim Židovskim organizacijama, na Forbesovoj je listi među 200 najbogatijih ljudi svijeta, veliki ljubitelj umjetnosti i stravstveni kolekcionar npr zna se da je potrošio 60 mil $ na Cezzanea, takodjer nastoji pronaći djela oteta u doba nacizma.