Bilo je toliko sitnica na koje nije obraćala pažnju, a koje su sada izašle na vidjelo... jednostavno, sve se skupilo u nekakvome čvoru koji je sada razlamao njezin grudni koš... više nije mogla plakati.. više nije mogla ni željeti, ni davati.. pa niti imati... bila je prazna.. sjedala je bezoblično i osjećala kako vrijeme prolazi preko nje, ubrzano... teško.. ponekad, kada bi navečer išla spavati osjećala je neku bezgraničnu težinu na sebi... osjećala je da ne može pomaknuti svoje udove... uvijek u istim noćnim morama... uvijek s istim protagonistom njezinih snova... nije htjela priznati da je baš nju odabrao... a znala je dobro što znače ožiljci, što znače baš datumi kojima se javljao, pozdravljao.. bila je potpuni stranac svojim najbližima... i znala je da je uvijek bila zarobljena tu negdje... mučilo je toliko toga iza vanjštine koja nimalo nije odavala njezin unutarnji život... jer je morala izgledati normalno, bila je prisiljena skrivati sebe... pravu sebe koja je htjela pričati na ulici sa smećarom, koja je bila praznovjerna, koja se htjela šetati po mjesečini dok su se svi skrivali iza kapaka svojih snova, koja je jednostavno gledala drugačije na prirodu, na strance, na svece i mučenike... možda su je upravo zato svi naučili ostavljati... jer je rijetko kada i očemu o sebi pričala, jer je bila osamljena među hrpom poznanika i onih koji su joj to mogli biti, jer je bila introvertna... introvertna us vijetove kojima su se širili njezini vidici.. a koje drugi nisu primjećivali... jednostavno različita... pitala se zašto je svima bila zanimljiva dok se smijala, a onda bi nestali glavom bez obzira... što je to u njoj da je tako jelo, tako proždiralo u ogromnim zalogajima...? zašto se uvijek morala uklapati baš ona??