Kofer s kojim stižem, nema puno stvari - tek ponešto stihova koje sam spasila od utapanja kad su sami sebi povješali kamenje oko vrata a u meni se bolno oglasila njihova nijema predaja.

kad su sinjski lovci povezali par kokošiju za noge i povješali ih na stupove pa trenirali sačmarice, netko ih prijavio. diglo se narodno drvlje i kamenje: eto, europe, odnese nam običaje. tradicija se stavlja u pitanje, vremena se mijenjaju, moglo bi se štogod i dobro dogoditi. neka nova, nenasilna tradicija ako bude pameti.

Nikom više ne trebaju imena i prezimena, ali ljudi vjerovatno hoće znati koliki su troškovi i privilegije i kile ordenja koje su si povješali oko vrata - na kraju krajeva, s pola milijuna vojnika i toliko generala 1992. mogli smo ušetati u Beograd i potegnuti još i do Soluna.

Psi su bili problem pa smo ih potrpali u vreću i povješali po mostovima.

Povješali smo mokre čarape, majice i hlače na štrik.

Nahrupili bi sa svih strana i povješali komplet Vladu

Naš lijepi centar okićen kao da smo svi skupa skupili ostatke lampica od doma i povješali gdje god smo stigli.

Kod izložbe Hella Jongerius Misfit, u muzeju Boijmans Van Beuningen u Rotterdamu, sve smo predmete povješali po zidovima, neke i naopako.

oko 9 i15 izašli su na pozornicu, tj ušetali, naišli povješali gitare po vratovima i započeli. publika oduševljena lete čaše sa pivom, ruke gore, pjeva se prvih 7 - 8 metara na " parketu " sinhronizirano i neumorno skače it must be devil between us svirali sat vremena bez ikakvog obraćanja publici, poskidali gitare, mahnuli debeli drži ruke u džepovima debeli, je i si mater publika vrišti, urla malo pošuškali izmedju sebe debeli i žena ajde, svirati će još hm..... oduševljenje u publici gužva na tribinama, pleše se i pjeva where is my mind u pol 11 ženi za gitarom se pojavljuje smješak na licu hm..... nakon sat i 15 minuta, mahnuše i odoše uuuuuuuAAAAAAAAUUUUUUUpljesk, pljeskAAAAAAAAzviždzvižd ajde, vidim, vraćaju se iz tunela publika o-du-šev-lje-na na bis samo jedna stvar here comes yor man i zbogom

Ispljuni na vrući gradski pločnik Sva nesažvakana slova Slike što sam ti ih dala Potrgaj sva platna kojima sam ti oblijepila zidove I sakrij se iza vlastitih kitica i strofa Spremi veliku I tešku Lopatu Stiže jesen U tvoj grad i vjetrovi se motaju Po krošnjama sve češće Odškrini još jednom Prozor sobe u kojoj me više nema Pa sjedni na oluk I poslušaj još jednom Cvrkut Poneke ostavljene ptice Možda me ugledaš kako tumaram u crnini među sivilom Asfalta Ne pitaj se zašto sam mračna Sami smo ugasili sve svjećice najvirtuoznije torte Ispečene u kuhinji iz bajke Po zidovima smo povješali samo šarene slike I oličili zidove Cvijetovima izniklim iz naše vlastite krvi Lično Vedrinom Sada djelimo ključeve na moje i tvoje Pa me nikad ne pitaj zašto li sam mračna Uopće Ne razumijem Upitnike i točke Jer voljela sam te bez ikakve sintakse i oblika Bez interpunkcije Snagom koju samo urlik ima Možda me ugledaš nekad Kako vezem Još jedan ručni rad Promrzlim prstima Bez tebe Od auspuhskog dima I pljujem katran na sebične prolaznike Jedino njihov (pod) smjeh još imam

Tak da smo ubrzo po stijeni povješali komplete, užad, čarape, a bogami i sebe.

Svukli smo mokru obleku sa sebe i povješali je oko peći a kuhano vino koje nam je domar na brzake spremio, taaaak je pasalo.

Ruksaci su sada daleko lakši jer smo zimsku opremu povješali po sebi, a dio stvari ostavili u Domu, pa lagano s noge na nogu, da ne izazovemo visinsku bolest krećemo u visine.

Vrijeme kad smo posjetili Aleksandrovku bilo je preduskrsno, pa su stanovnici rijetko naseljenih drvenih ku ć ica povješali po šibama u vrti ć ima ispred ku ć a i pisanice.

Ondje, u mauretanskoj pustinji, pod mjesečinom koja je bojila noć ljubičasto i plavo; u novim džamijama u Bengaziju ili Tripoliju, u Libiji, za moga putovanja prema Cireni, Aristipovoj domovini; nedaleko od Port-Louisa, na otoku Mauriciusu, u svetištu posvećenu Gamešu, obojenom bogu sa slonovskom surlom; u sinagogi geta u Veneciji, sa židovskom kapicom na glavi; u koru pravoslavnih crkava u Moskvi, s otvorenim mrtvačkim kovčegom na ulazu u manastir Novodjevičjij, dok su se unutra molili obitelj, prijatelji i popovi, divnih glasova, pokriveni zlatom i u oblacima tamjana; u Sevilji, pred Macarenom, uz uplakane žene i muškarce zanesenih lica; ili u Napulju, u crkvi San Genaro, izgrađenoj u podnožju vulkana, crkvi gradskog boga koji, kažu, krvari na određene dane; u Palermu, u kapucinskom samostanu, prolazeći ispred osam tisuća kršćanskih kostura odjevenih u najljepše haljine; u Tbilisiju, u Gruziji, gdje prolaznika pozivaju da s njima podijeli krvavu janjetinu kuhanu u vodi, ispod drveća o koje su vjernici povješali zavjetne rupčiće; na trgu Svetog Petra jednog dana kad sam zanemario kalendar: došao sam ponovo vidjeti Sikstinu, bila je uskrsna nedjelja, i Ivan Pavao II je u mikrofon, ne izgovarajući riječi, pjevao glosolaliju i svoju naherenu mitru pokazivao na divovskom ekranu.

Odavno o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povješali« i ne bismo se znali s njima služiti...

Otac je donio i malu šmriku na koju su povješali neke stare bombone u šarenom papiru donesene tko zna kad iz Trsta.

Na vješalice za odjeću povješali su hrastove grane.

Povješali mi kante po njenoj kučici osam na broju, voda, zob, mekinje djetelina......

Bije nogom one što su se povješali na stube: Marš

ušle smo unutra nas par, i nisam napravila niti jedan korak unutra kad su me uhvatili za ruku, jedan za nogu, u nekoliko trenutaka povješali su se po nama kao neki mali patuljci.. izgledale smo kao smiješni ljudski vrtuljci onako načičkani tim malim puzavcima.. buka nemoguća.. svi su mrmljali ili vikali mama mama mama.. okolo nas hrpe igračaka, a oni vise na meni i čupaju me, vuku, svaki na svoju stranu.. traže pažnju.. sjećam se, jedna me curica vukla za ruku i vukla prema vratima, idemo, idemo, idemo.. ponavljala je.. djeca različite dobi, od nekih godinu dana do 4 - 5, u svom svijetu.. neki nisu ništa znali niti govoriti, samo mama mama.. bila je jedna preslatka curica ogromnih plavih okica koja nije ništa govorila, samo krikovi i pljeskanje rukama.. komunikacija na njezin način..

Doduše, dosta tih zločinaca su i povješali, ali određen dio se uspio izvući tako što se pokazao korisnim u nadolazećoj konfrontaciji s SSSRom.

Sad, iz gnijezda sam uspjela izbaciti višak stvari (napokon smo, nakon skoro 3 mjeseca, povješali slike, i nismo se puno svađali, samo sam malo vikala), ali iz glave ne ide pa ne ide.

Danas, kad nema te opasnosti i agresije, imam osjećaj da su mnogi povješali bile lancune, jer Hrvatska nije ponosna, nije optimistična i uspješna.

Ne treba ni gledati kroz prozor, pa da bi se znalo što se zbiva: dolje prolazi kolona automobila, na antene su povješali šarene trake, na haube natrndačili nekakve cvjetne aranžmane, ponegdje se i zastava vijori kroz prozor.

Tada su šoferi s pregradnih zidova poskidali duplerice iz Starta i povješali fotografije nacionalnih vođa.

Prvo mislimo platiti šator, ali kada smo saznali da je soba 75 kn zaključujemo da nema smisla ne uzeti sobu, a i super nam je došlo jer nam je vlasnik rastegao špagu nasred kuće gdje smo povješali sve kaj smo imali pa se do jutra sva odjeća osušila.

3. pa to i jest glavni problem. opet, to je svehrvatski problem (isto je u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci iz prve ruke, neki dan čitam o genijalcima u Križevcima koji su klupe povješali po ogradama i uličnim lampama, itd...) ali baš zbog policije i komunalnih redara koji niš ne rade. ima vandala i u Beču, Budimpešti ili Stockholmu, ali tamo em većinu uhvate, em onda plate takvu luđačku kaznu da im više nikad ne padne na pamet nešto slično

Ne bi li bilo efektno, kada bi povješali sve krpe (trans do transa) po sjeveru, ali bez ni jednog čovijeka na njemu, sem vatrogasca Ljube i pandurije...

Kako smo se već dovoljno rashladili i prozračili, i nikako nam nije bila namjera potaknuti katastrofu širih razmjera, Mr Wolf je spustio rolete i pozatvarao prozore, a mi smo uspomene povješali nazad u pljesnive ormare.