vjerujem da on tebi pruža ljubav, ali ti mu je ne možeš uzvratiti, jer ju ne osječaš, možda do sad si mu davala lažnu nadu, a odsad te peće savjest, ili više ne možeš glumuti, a strah te da ga ne povrijediš. a u vezi ovakvoj samu sebe povrijeđuješ jer trpiš i čekaš da se ljubav s tvoje strane pojavi sama od sebe, a nej nema nigdje.

Povrijeđuješ se sama pristajući na to.

možda u tome da su djeca moja krv, kao i moji roditelji, moje sestre... i volim ih samom tom činjenicom da su moja obitelj, da su uvijek tu za mene... čak i kada rade gluposti, kada se ne slažu sa mnom, kada izlaze iz nekih okvira meni prihvatljivih vrijednosti... što naravno ne znači da toleriram svaku njihovu pizdariju... djecu rodiš, učiš ih jesti, hodati, učiš ih ponašanju, učiš ih da loše stvari koje rade mogu povrijediti njih same i ljude oko njih i da ne možeš ni biti sretan čovjek ako povrijeđuješ druge... i sebe... možda ta bezuvjetna podrška djeci ide baš iz te naše obveze i odgovornosti prema njima jer mi roditelji smo ti koji ih uvodimo u život, na našim primjerima se grade, kako se ono kaže... djeca uče ono što doživljavaju.... možda na taj način, praštajući njima, praštamo i neke svoje greške: ne zna:

Još uvijek povrijeđuješ najbolje prijatelje, još uvijek ne znaš biti sve ono što jesi i što možeš.

Koji mora biti tvoj unutrašnji očaj i tvoji demoni kad povrijeđuješ ono za šta živiš?