Stanovitu prazninu koja tada nastaje pokušava priično uspješno popuniti tzv. praška škola (uz Grlića tu su iz Hrvatske Lordan Zafranović i snimatelj Živko Zeler, a iz Srbije Goran Marković, Srđan Keranović i Goran Paskaljević), mladi ljudi koji su tih ranih sedamdesetih, završili prašku akademiju, nastupali generacijski, ističući ne autorstvo nego profesionalizam kao najvišu vrijednost, ali istodobno donoseći i dah češke kinematografije šezdesetih (koja je bila naglašeno autorska), čije su zasade nakon sloma praškog proljeća bile uglavnom protjerane s ekrana, ali su još živjele na FAMU.