bolest. sranje da. desilo se baš meni. a jebo da meni. kaj sad. meni se desila bolest, njemu je izgorila kuća a ona je imala prometnu. i to je tak. i nema sad tu razmišljanja kaj bu samnom, bum ja preživila, bum ja ovo, ono? ne, o tome se ne razmišlja jer to ne zna niko... ne zna ni ona ciganka kaj gata iz ruke, ne zna ni baba vračara a bogme ni vidoviti milan. znači... razmišlja se isključivo o tome što sve treba napravit da se bolest uništi, koje životne navike promjenit i šta bi me danas, baš danas najviše razveselilo.bilo to pikulanje, kupanje u bazenu, gušenje u kokicama uz dobar film ili zvonjenje susjedu na vrata, pokazivanje cica i bježanje. ja bi da to meni napravi susjed. i kaj... živiš si, briješ si, kad te neko nervira makneš se, kad te netko nasmijava zaljepiš se za njega i živiš s njim u simbiozi. kad nemaš novaca nacrtaš ih, kad pada kiša popiješ ju.ma najbitnije se smijat. ja sam se danas rasplakala nakon dugo, jer me sestra naljutila, al sam se sjetila onog tipa šta se htio pretvorit u tramvaj i počela se smijat. pa sam vidla kako sestri papci kroz najlonke vire iz šlapa pa sam se opet smijala. pa se jedna baba zaboravila i piljila u mene s otvorenim ustima i dalje sam se smijala. a kad me nazvo tata i pito me.. piksa, jesi gladna, imaš kaj za jest? mislil sam ti dat svoje palce da malo grickaš... ja sam se već popišala u gaće od smijeha. (ma... to su fore od mog tate)