evo dan po dan... dali da budem sretna... nebi išlo... jednostavno sam razočarana... i znam da sam mogla bolje... ali nejde... da mogu vratit vrijeme unazat ispravila bi sve greške koje sam napravila... jer sada vidim posljedice svojih sranja... sad sam nitko i ništa... zaboravljeni list koji je otpao sa grane i odletio daleko... tako se ja nekako osjećam... osjećam se da sam pala i otišla dušom i tjelom daleko... da me nema više među stvarnošću... ali ja živim u nadi... boljemu danas... još boljemu sutra... učim od strane ulice da preživljavaš na svakom koraku... da svijet nebi bio isti bez nas loših ljudi... priznajem da nisam baš najbolja osoba kakvom se činim... živim u takvom okruženju gdje je malo tko sasvim normalan... ali nađe se crna ovca u društvu... i ne osjećam se drukčijom od svih... sklona sam nekim stvarima bez kojih nebi mogla... naravno tu su osobe koje su mi sve na svijetu... i bez njih moj život nebi bio isti... tu su moji snovi... snovi koji se polako raspadaju... ali živim s tim da će se barem nešto ostvarit... danas je moj odlučujući dan... danas je dan koji će odredit moju budućnost... ali i dalje mislim da se to neće ostvarit... moj je život na rubu propasti...