Kao dječak nisam bio ni nalik Leoneu, niti je u meni bilo tih Basilides - Daniellijevskim navještaja jedne kasnije dekadanse i mogućeg kraha ante diem, a u komoditetu svih tih rasprava o slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu i Singerici, te prilici da se demantira jedan infamni Revolverblatt, vidite nikome nije palo na pamet da bi Glembayevi, koji su Falschspieler und Mörder, mogli i pomisliti da ta venetska genetika zaziva propast jedne više hijerarhije, onih koji su zaista aristoi, razumijete što mislim...; dapače, sve su to, moj amice, Barboczy legende, ta nagađanja da bih ja kroz neku lirski nepreciznu, snježnu i nježnu predbožićnu noć hrlio prama Stubici, Luci ili Ljubici - vi znate da naša najveća građanska drama počinje čuvenim stavkom: " Formfehler je učinjen ", pa kako bih ja onda poslije svog lirskog, wildeovskog simbolizma u tim mojim stvarima na sceni počeo da radim s gorućim vlakovima, s masama mrtvaca, vješala, sablasti i dinamike svake vrsti: ta tonule bi čitave lađe, rušile bi se crkve i katedrale, stvari bi se odvijale na oklopnjačama od trideset hiljada tona, pucale bi čitave regimente i umiralo se u masama... svi oni simbolični dance-i macabre-i, bezbrojna umorstva, samoubojstva, priviđenja, sva ona jurnjava pokojnika, mrtvaca, gorućih anđela i bogova... sve je to samo traženje takozvane dramatske radnje u sasvim krivom smjeru: u kvantitativnom.