Kad se danas osvrnem na vrijeme kad smo živjeli u sobici, ne može se reći da su to bili osobito loši dani, bili su to dani masni, zagušljivi i sparni, tjelesa su nam se pušila ogavnim vonjem, nagurana u sobici, jedni pod drugima, jedni nad drugima, utrnulih ruku pod tuđim trbusima, dlakavih nogu u tuđim nosevima, samo je Vjeko na svojoj polici uživao, ah, taj je uvijek uživao, taj se znao zbilja nositi sa životom, na sve je uvijek bio spreman, a na život u sobici se zaista trebalo pripremiti, fizički i psihički, bili su to najmučniji dani što nas dotad snađoše i jedva smo čekali krenuti, jedva smo čekali uteći, jedva smo dočekali radost putovanja, zvuk motora i dodir vjetra na mošnjama, zaista nas je to ponijelo, bilo je divno biti opet na otvorenoj cesti, uživati u beskonačnim mogućnostima koje su se pružale pred nama, a najviše od svega mi bismo u takvim prilikama uživali kad bismo stali u kakvoj krčmi uz cestu, popiti pivo i odmoriti noge, jer uvijek je ugodno u divljini pronaći jednu takvu predstražu civilizacije, kao što bijaše Stari Džoni, jedan upravo tipičan takav rustikalni lokal, odmah smo znali da moramo stati, parkirali smo naravno nešto podalje, da ne bi tko slučajno primjetio Baronicu kojeg smo izveli na zrak i privezali o drvo, jer nismo ga ipak u krčmu mogli voditi, takvog kakav je već bio, to bi zaista bilo nekulturno, dovoljno je već bilo, pa i previše, što smo vodili Debelog, ja sam sprijeda vukao njegova kolica, Gizer je straga gurao, a Vjeko je sve to nadgledao, i tako se mi nekako dočepasmo Starog Džonija, već nam je zbilja trebao odmor, ni sami nismo znali koliko smo vremena proveli na cesti, u svakom slučaju bijaše to mnogo, jer bili smo već zarasli u dugačke brade, mada doduše, mogle su nam te brade izrasti još i u sobici, tamo je barem sve brzo raslo, ali opet, Vjeko se bio spreman zakleti da su izrasle tijekom vožnje, a njemu, kao i uobično, nitko nije želio proturječiti