Preneraženi pogledi, napokon shvatili smo da je ta slika zapravo naša sudbina, na Ničijem dlanu iscrtkana i ničije posjedovanje nije potrebno, a svi silom guraju vratove pod nepoznate giljotine jer misle da će doživjeti Vječnost, polagano, neshvatljivo jednom sam izbjegla da i moja glava vrišti dalje od tijela i to je dovoljno, ne povoditi se ni za čim i ostati priseban, Zbunjeni pogledi, već pomalo iritirajući, doveli su nas napokon do cilja gdje uzdasi znače Život i saginjemo se, i padamo, i gaze preko nas, Nečijom krivnjom, podajemo se, golim tijelima i crvenim zapešćima, i dugačkim prstima da možemo dohvatiti ono što zapravo želimo, izgubljeni dio Sebe, duboko zakopan između jave i sna, čeka na nas, a mi se saginjemo, i padamo, i gaze preko naših savršenih prstiju, tek izraslih u zlatne spirale.